Jedan post,pročitan sinoć naveo me na razmišljanje o razlozima nastanka ovog, mog, vlastitog bloga. Počela sam preispitivati ciljeve, motive i sve ostalo što nas inače tjera na stvaranje u bilo kojem obliku. Iako sam već u svojim tekstovima ( nastalim mnogo prije ) doticala teme s političkim konotacijama, nekako sam odmah odlučila da se time ne želim baviti u svojim postovima, jer život je dovoljno gorak i bez politike. Poznate ličnosti i žutilo odavno mi se smučilo, jer smo preplavljeni njim. Tko s kim spava, koja je od nemuzikalnih lutkica izdala album, koja manekenka ili glumica napisala knjigu, skandali zbog promidžbe......teme su ispod nivoa običnog građanina bilo koje zemlje na svijetu. U malim dozama ne mogu štetiti, dok se izležavamo na plaži ili čekamo na liječnički pregled, baš kao kad s najboljom prijateljicom uz kavicu "isprevrćemo" ljude i događaje.
Nekoliko blogova dalo mi je smjernice i na tome sam im neizmjerno zahvlna, a među njima ističu se dva. Jedan pratim takoreći od svog početka, a u drugi sam zavirila doslovno jučer. U njima sam pronašla sve što mi treba da se mogu razvijati. Poticaj da nastavim svojim smjernicama koje sam imala skicirane, negdje u svojoj glavi. U njima sam pronašla dovoljno sebe nastavim dalje i uvjerim se da je to baš ono što sam željela. Shvatila sam da mogu biti svoja, izraziti osjećaje i zabilježiti neke događaje, a da nikoga ne povrijedim izlažući ga javnosti.
Inspiracija nekad može predstavljati pravu muku. No, dovoljno se okrenuti oko sebe i shvatit ćeš da postoji toliko tema i ljudi koji su zaslužili svoje mjesto u tvojim razmišljanjima.
Današni post posvećujem čovjeku kojem sam se pred Bogom zavjetovala: " u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti......", čovjeku mog života. Njegova gesta pružanja ruke "odmetnutom" članu obitelji, pokazala je opet njegovu veličinu i podsjetilo me na sve one razloge koji su me nagnali da nikada ne odustanem od nas. Sve ono loše, strašno, pa i užasno što je proživio tijekom rata, a i kasnije nije bilo dovoljno da od njega učini osobu koja se prepušta mržnji, slabostima ili depresiji. Pokleknuo katkad, ali nikada i prepustio. Mada se na prekretnici života našao na opasnom raskrižju, odakle su mnogi putevi vodili u propast, on je stisnuo zube i krenuo onim na kojem sam ja strpljivo čekala.
A Zoran, zovimo ga tako, on je prije puno godina, zaveden neprijateljskom propagandom ( a čitav je život živio u njihovom okruženju ), zajedno sa bratom napustio rodni kraj i otišao u drugu državu. Ostavili su sestru i cijelu obitelj uvjereni da su odabrali pravu stranu. Prolazilo je vrijeme i nakon toliko godina mnogi su ljudi shvatili neke svoje zablude. Na koncu i mi sami smo svjesni da nismo dobili državu kakvu smo htjeli. Nedavno smo čuli da se Zoran želi vratiti, a mislim da je baš to bila karika koja je nedostajala, jer već neko vrijeme i ja sam primijećivala znakove nostalgije za svojim korijenima. Spojili su se preko neta i već dva dana vode duge razgovore, a znam da jedva čekaju obojica da se sretnu.
Drago mi je zbog toga. Volim ga vidjeti sretnog i ispunjenog. Ponosna sam na njega jer je uvijek ostao dosljedan sebi, ali se nije bojao promijeniti mišljenje ako su argumenti bili dovoljno dobri. Svatko može pogriješiti, to svi znamo, a praštati, e za to je potrebno biti čovjek. A moj čovjek je i više od toga........ on je čovik i po!
Post je objavljen 21.02.2011. u 11:46 sati.