Jedan od onih osobnih mišljenja...
Evo me, u najboljoj formi, ne boli me ništa, zdrav k'o dren. Imam sve zube, mogu se uspeti na stepenice bez štapa, ne bole me leđa, nemam problema s tlakom, a nisam ni šećeraš. Nisam jedini, bilo ih je mnogo prije mene, a bit će ih i poslije mene. Koliko je samo ljudi bilo prije mene, a da su razmišljali isto kao i ja? Mnogo... a zašto mi nismo čuli za njih? Jer nisu bili dovoljno glasni, nisu se pokazali svijetu. Jedan od razloga je zašto smo ih zaboravili je vrijeme. Oni su isto imali osjećaje, kao i mi, oni su isto razmišljali tko će doći poslije njih na ovaj svijet, tko će sjediti na mjestu gdje su oni sjedili, tko će skladati pjesme. Mada su radili sve to, sada neznamo za njih, neznamo tko su ti ljudi...
Pišem ovaj blog i razmišljam o tome kako ću ga čitati ako nekada napunim 40-u, 50-u godinu. Sada sam još mlad, u najboljoj formu... sebe ne mogu zamisliti kao nekog starca od 60 i kusur godina, jednostavno ne mogu. Kako god ja razmišljao, opet ću završiti isto kao i onaj čovječuljak od prije nekih 450 godina kojeg nitko ne poznaje, koji je davno zaboravljen. On je postao prah, maknut s lica zemlje, a imao je osjećaje isto kao i ja. Što mi onda znači mišljenje tamo nekog nadređenog, što znači prvo mjesto? Završit ćemo svi isto, svi ćemo postati prah i nestat ćemo sa lica zemlje. Sjećat će nas se možda sljedećih 100-ak godina, a što nakon toga? Nakon toga ćemo biti zaboravljeni, spominjat će nas se u množini isto kao i što i mi sada spominjemo Feničane, Etrušćane, Hanibalove vojnike koji su prešli Alpe. Eto...tipični primjer za ovo što ja govorim. Uzmimo na primjer jednog Hanibalovog vojnika koji je preživio put preko Alpa, koji je preživio prve redove borbe protiv Rimljana. Tko je on? Mali čovjek, sluga za kojeg nitko nije čuo. Sjećali su ga se njegovi nasljednici, sjećali su ga se možda 100 godina nakon njegove smrti, a tada, tada je zaboravljen.
Ljudi su kao i svijeća. Upali se, lijepo gori, osvjetljava one oko sebe, a tada, tada se počinje borati, dobiva bore, sve je manja i manja, nestaje. Na kraju, kada se potroši, ugasi se, ugasi se i ne možete ju više upaliti. Što se dogodi kada se ugasi? Sjećat ćemo je se možda sljedećih 10 minuta, dok budemo palili novu, a tada, tada ju više nikada nećemo spomenuti.
Za kraj imam jednu poruku za sve one koji su, mada znaju sve ovo što ja govorim, bahati, nezahvalni... "God's gonna cut you down" Ili te, Bog će vas pokositi (Johnny Cash), pa tako i samoga mene.
Post je objavljen 15.02.2011. u 07:41 sati.