Mama je te godine jednog dana nakon posla kuci donijela ploču s crveno plavim prugama na naslovnici na kojoj je pisalo NK Hajduk 1911 - 1981. U ovih trideset godina ta ploča se negdje zagubila i iako zabrinut za njenu sudbinu ostavila je neizbrisivi trag u mojem sjecanju, dovoljno dubok da je na zamisljenom gramofonu mogu reproducirati unedogled.
Mozda sam kao klinac vise bio zagrijan za Hajduka, mozda sam s vecom strepnjom pratio svako nedjeljno kolo, izrezivao raspored utakmica za tekuce prvenstvo iz Sportskih novosti i crvenom olovkom zaokruziovao velike derbije, mozda sam previse odrastao da bih stao u onaj dres s brojem 11 kojeg je mama prisila na cisto bijeli majcu i mozda sam
predugo cekao da opet odem do Poljuda, ali nikad ga nisam prestao voljeti. I on i ja mijenjali smo drzave, granice, rezime, mijenjali smo sretne dane s onim tuznima, iscekivali kaznu zbog suzavca protiv Olympica, sa strepnjom cekali zadnje kolo osamdeset i neke da ne ispadnemo iz lige i sve to u zadnjih trideset i nesto godina. Danas gubimo od prosjecnih europskih klubova, nemamo trofeja i velikih igraca, ali imamo povijest, tradiciju i veliku ljubav, imamo pricu staru sto godina i imamo zavjet da se nikad ne rastanemo.
Sretan ti rođendan najdraži klube!
Post je objavljen 13.02.2011. u 12:06 sati.