Malo mi izgleda nestvarno da za dva dana idem doma. Nakon dva i pol mjeseca azijskog lutanja putovanje se polako bliži kraju. Hvata me i malo depresija. Prvi put otkako sam prije dva i pol mjeseca napustio Zagreb. Depresija jer mi se zapravo ne ide doma i da nije do fuckin' kineske vize ja bih još malo lutao. Depresija jer znam da se uskoro moram vratiti u bajnu Hrvatsku gdje Jaca svako malo iskoči iz paštete s novim biserima.
A depresiju je, barem u mom slučaju, najbolje razbiti shoppingom. Da se razumijemo, nakon ovoliko lutanja po Aziji baš i nisam pri parama. Ali ima u Pekingu jedno mjesto gdje se možeš dobro zabaviti, pristojno nakupovati i potrošiti malo onih kineskih čimičanga. Mjesto se zove Silk Street ili Svilena ulica. Čovjek bi pomislio da je riječ o nekakvoj uličnoj tržnici. Zapravo nekad je to i bilo, ali kada su se Kinezi pripremali za Ljetne olimpijske igre 2008. godine Svilena ulica postala je Svileni shopping centar. Svi ti nekadašnji ulični štandovi potrpani su danas u jednu zgradurinu. Mnogi predbacuju vlastima da je Silk Street tako izgubio djelomično na svojoj čari, ali zapravo mu je svrha ostala ista – prodaja falsifikata. Na nekoliko katova ovdje se može pronaći sve – od lažnih jakni i hlača marke North Face (koju ovdje popularno nazivaju North Fake) preko raznih krpica Dolce & Gabbana, Gucci i Armani (u kineskoj verziji Dolce & Ikebana, Gocci i Armeni) do satova Rolex (Rulex) i elektroničke opreme poput Ipada, Iphonea ili fotoaparata Canon (oops, mislio sam napisati Canoon). Šalu na stranu, neki od falsifikata zaista djeluju kao pravi i tek nakon ozbiljne «inspekcije» može se tek primijetiti da je riječ o lažnjaku. Još više jer na većini predmeta ipak stoji pravo ime, a ne kineska verzija pravog imena pa primjerice Iphone je Iphone, Ipad je Ipad, a Nike je Nike. Navodno su kineske vlasti, kada je Kina 2001. godine ušla u Svjetsku trgovinsku organizaciju, bile prisiljene krenuti u borbu protiv falsifikata, ali ta je borba vrlo kratko trajala i bila je više kozmetičke prirode.
Stranac u Silk Streetu jednako je u očima kineskih prodavača zlatnoj koki. Svi odmah zadovoljno trljaju ruke i nadaju se da će svaki od njih još više oderati stranca od onog prethodnog. Padaju čak i oklade. Stranac se na Silk Streetu mora potruditi da dođe do 'kineske cijene'. Ruku na srce, to mu sigurno neće proći za rukom. Ali približiti se što više 'kineskoj cijeni', to je cilj svakog stranca. Dakle, cijenkanje je obavezno.
I ja tako pun samopouzdanja ulazim u dio gdje se prodaju tenisice. Moje stare New Balance tenisice, jedine koje sam ponio na put i koje su nakon dva i pol mjeseca prljave i smrdljive da ih ni jedna ozbiljna deratizacijska firma ne bi mogla spasiti, spremne su za koš (žalim sobaricu koja će ih morati vaditi iz koša; ostavit ću joj štipaljku za nos i gumene rukavice). Stoga, moram kupiti nove tenisice. U Silk Streetu tenisica ima na bacanje. Čitave piramide tenisica. Nike, Adidas, Lacoste, Diesel... Svatko ovdje može pronaći tenisice koje je vidio doma i toliko ih je želio kupiti, ali cijena mu to dosad nije dozvoljavala. Lažnjake, of kors. Ali koga briga. Izgledaju kao prave. Jedino je velik broj teško pronaći. Kinezi Liliputanci imaju naravno liliputansku nogu i pronaći broj veći od 42 prava je pustolovina. Kada napokon pronalazim Nike Air broj 45, slijedi mukotrpno cijenkanje. Obično to ovako ide (a kako je kineska Nova godina, ovi poduzetni i lukavi kineski prodavači odlučili su se prilagoditi situaciji):
«Sir, I could give you the price od 1400-1500 kuai, ali ja sam poštena osoba i danas je Nova godina pa ću vam odmah dati poštenu cijenu.», kaže mi prodavačica tipkajući broj 800 na kalkulatoru.
Mene istog trena hvata smijeh jer za te pare doma mogu dobiti original. Oni znaju da ti znaš da je riječ o lažnjaku, ali ništa ih ne košta probati i izletiti s visokom cijenom. Nadaju se da će možda jednom i naići naivni stranac (čitaj, Amer ili Britanac) koji će platiti tu cijenu. Ja nisam taj naivčina. A ako mogu oni izbaciti smiješno visoku cijenu, mogu i ja dati smiješno nisku. «Oko za oko,...», tako nekako ide jedna mudra. Uzimam kalkulator u ruke i tipkam 50. Slijedi par minuta hvatanja za glavu, klimanja istom, naricanja i, vrlo vjerovatno, slanja u tri pičke materine.
«But sir, ovo je veliki broj i cijena mora biti velika. Look, ručna izrada. Vrlo lijepo.», nastavlja prodavačica. Upornost je vrlina svih Kineza. Trga mi kalkulator iz ruke i ubacuje 700. Dodaje:
«Very good price. Ne mogu ići niže.».
Meni postaje jasno da će ovo cijenkanje potrajati. Ja sada tipkam 80. Slijedi još jedna serija glavohvatanje-klimanje-naricanje-psovanje.
«Not good. Moja posljednja cijena je 600.», nastavlja Kineskinja.
Nemam vremena da gubim sat dva na cijenkanje oko jednih Najkica. Pokušavam se okrenuti kada me mala Kineskinja svom snagom počne povlačiti za ruku, a u jednom trenutku Liliputanka je i obješena o nju. Ubrzo joj u pomoć priskače i druga Liliputanka i objesi se na moju drugu ruku. Ni makac.
«Koja je tvoja posljednja cijena?», pita me.
Ja sad u kalkulator stavljam 100 i dodajem: «Ovo je moja posljednja.».
Znate što slijedi, a Kineskinja sad daje 500. Meni je sada već pun kurac cijenkanja i pokušavam se otresti Kineskinja koje mi još uvijek vise na rukama.
«Your last? Please sir.», opet će ona.
Pa jebem ti ti pas mater dao sam ti svoju last cijenu. Nema više. Nula. Zero. Null.
A ona mala, očito shvativši da je vrag odnio cijenkanje, s 500 naglo spušta na 160. Nada se da će barem nešto zaraditi. Ja joj kontriram sa 140. Naposljetku pristaje i dodaje:
«You are tough.».
Znam da je teško sa mnom. I hvala Bogu da je teško sa mnom. Dajem joj dvije stotice. Ona meni moje nove Nike Air tenisice i jednu pedeseticu. Čekaj malo, nismo li rekli 140?! Mala, fali jedna desetica.
«Oh, sorry sir. Krivo sam izračunala.», kaže ona i daje mi još jednu deseticu.
Da, baš... Uporna do kraja...
Par katova iznad procedura je ista. Ali za iphone. Zapravo, bolje je to napisati ovako – «iphone». Izvana izgleda kao pravi iphone, ali kada počneš čačkati po njemu, odmah ti je jasno da je to kineski iphone. Ipak, uspijevam skinuti cijenu s početnih 900 na 450 renminbija. Čak mi pod cijenu daju i «kožnu» navlaku te zaštitne folije za ekran.
Još jedna crvena ženska torbica (da budemo jasni, nije za mene) i vraćam se u hotel.
Predvečer počinju petarde i vatrometi. Što se bliži ponoć, sve ih je više. Sve one naše petarde i vatrometi kojima znamo obasjati nebo u vrijeme naše Nove godine, mačji su kašalj za ovo što se događa u vrijeme kineske Nove godine. Što zvučnije treba ispratiti godinu tigra i dočekati godinu zeca. Nažalost, ni jedna ni druga nije moja godina. Ja sam u Kini pijetao.
Nema nikakvog dočeka na otvorenom. Jedino je na svakom televizijskom kanalu novogodišnja predstava, kič za kičom. Svi odjeveni u toliko kričave kostime da ozbiljno razmišljam da na oči stavim sunčane naočale i tako gledam televiziju. Pjevanje na playback je u modi u Kini i nitko se ni ne trudi pjevati uživo. Ali to ne smanjuje doživljaj publike koja nakon svakog playback izvođenja velikim pljeskom i ovacijama ispraćuje pjevača. Moram još jednom reći – Kina je jedna zaista misteriozna zemlja!
U ponoć nebo iznad Pekinga prekriveno je vatrometom. Nema organiziranog vatrometa, već svatko sa svog krova ili iz svog dvorišta pali rakete tako da je pogled kroz prozor moje hotelske sobe na desetom katu veličanstven. Posvuda su vatrometi, dokle pogled seže, i toliko je dima da prvo u dimu nestaju krovovi Zabranjenog grada, malo kasnije neboderi i hoteli u obližnjoj shopping ulici Wangfujing, a naposljetku kroz dim jedva se vidi i drugi toranj mog hotela. Dobrodošla godino zeca! Sretna Nova!
Post je objavljen 24.11.2010. u 13:51 sati.