Pregled posta

DAN 68, 31.01.2011. – Kairo... (Peking, Kina)

Ponedjeljak. Prvi radni dan u tjednu. Vrijeme je za posjet nekim uredima. Prvi na listi je glavni pekinški željeznički kolodvor. Naime, uspio sam se dočepati karata do Harbina, zatim do Jilina, ali nedostaje mi karta natrag za Peking. A u Peking se moram vratiti kako bih uhvatio let za doma. Kineske željeznice uvele su kakav-takav središnji sustav rezervacije karata, ali on vrijedi samo u velikim kolodvorima. I kupnja karata moguća je najranije deset dana prije puta. A kako se iz Jilina za Peking mislim vratiti 09. veljače, to znači da je kupnja karata moguća od danas. No, već u jedanaest sati, teta šalterka na šalteru za strance pekinškog glavnog željezničkog kolodvora klima glavom. Karata na niti jednom vlaku više nema. Veliki upitnici vise mi nad glavom. Kako? Pa zar je cijeli vlak rasprodan u roku od tri sata? Što sada?
Problem vlakova u Kini nije samo kineska Nova godina, već i putničke agencije. Na mnogim prometnim i Kinezima interesantnim linijama putničke agencije znaju preko svojih «prijatelja» u Kineskim željeznicama kupiti sve karte na vlakovima iste sekunde čim se one puste u prodaju. I onda ih preprodaju po nerjetko astronomskim cijenama. Za obične smrtnike koji poput mene stoje u redovima na željezničkim kolodvorima karata tada nema. To najviše do izražaja dolazi u vrijeme kineske Nove godine. I iako su Kineske željeznice ove godine pokušale stati tome na kraj na način da su za svaku kartu tražile osobnu iskaznicu ili putovnicu, očito je da su putničke agencije nastavile po svome. Par renminbija u pravom džepu uvijek osigurava u Kini zaobilaženje pravila.
Bez karte za vlak natrag za Peking, odlučujem vidjeti u jednoj od agencija kako se kreću cijene aviokarata. Situacija je i tu porazna. Dok se inače aviokarte između Jilina i Pekinga ili Harbina i Pekinga mogu dobiti za čak 300 kuna ili malo više, u mojim terminima njihova cijena iznenađujuće raste na tisuću i više kuna, što mi je malo too much za domaći let.
Još uvijek bez riješenog povratka u Peking, odlazim riješiti let za doma. A trebao bih letjeti Egyptairom preko Kaira. Situacija ni ovdje nije bajna jer je Kairo trenutno u kaosu. Narod se pobunio protiv Hosnija Mubaraka, predsjednika koji Egiptom čvrstom rukom upravja već trideset godina. Revolucija je na ulicama Kaira. Stranci pokušavaju pronaći način da izađu iz Egipta. A ja moram pronaći način da izađem iz Kine jer, kao što sam se pribojavao, Egyptair je suspendirao letove za Kairo. Iz Pekinga do Kaira nema letova sljedećih sedam dana, a malo je vjerovatno da će avion poletjeti i 10. veljače kada bih ja trebao krenuti kući. Ili, kako je cura u Egyptairovom to lijepo sročila:
«80% je da nema leta, 20% da će ga biti.».
Ne znam zašto, ali Kinezi vole sve iskazivati u brojkama, posebice u postocima. Pitate li vladu Narodne Republike Kine što misli o Mau, reći će sljedeće:
«70% stvari koje je učinio bile su dobre, 30% ih je bilo loših.».
To je službeno stajalište Vlade Narodne Republike Kine o Mao Tse Tungu.
«Što sad?», pitam istu onu curu postotkašicu iz Egyptaira.
«Čekajte. Stavit ćemo vas na prvi mogući let čim Egyptair ponovno uspostavi letove. Ili možete tražiti povrat novca za neiskorišteni povratni let i sami si kupiti novu kartu s nekom drugom aviokompanijom.», odgovara.
O tome da bi me Egyptair sam trebao prebaciti na neki drugi let neke druge aviokompanije o svom trošku, ona ne želi čuti. Kao ni malo kasnije službenica u call centru Egyptaira u Kairu do kojeg sam se uspio probiti.
Čak ni posjet mirnom taoističkom hramu Bijelog oblaka ne uspijeva smiriti moj gnjev i razočaranost Egyptairom. Aviokompanije žive od nas, ali čim nastane neki problem, svima se jebe. E pa moj Egyptairu, ovo je prvi i zadnji put da sam koristio tvoje «usluge»!
I tako bez povratne karte iz Harbina ili Jilina natrag za Peking i bez povratne karte doma, u dilemi sam. Što napraviti? Čekati da se Egyptair pokrene ne mogu jer mi kineska viza istječe u ponoć između 9. i 10. veljače. Pročitao sam da Kinezi za svaki dan prekoračene vize naplaćuju 500 renminbija (430 kuna) i nije da mi se riskira.
Odlučujem naposljetku odustati od Harbina i Jilina i pronaći neku drugu kartu za doma. Zovem frendicu u Zagreb koja radi u jednoj od naših većih putničkih agencija. Začudo, uspijeva mi pronaći dosta povoljnu aviokartu u posljednji trenutak. I tako ja konačno 4. veljače Aeroflotom za 2500 kuna letim iz Pekinga preko Moskve za Beograd. Nije ni ovo savršena kombinacija s obzirom da su prije nekoliko dana teroristi aktivirali bombu na jednom od moskovskih aerodroma i usmrtili nekoliko ljudi. Ali u ovom trenutku veća je vjerovatnost da ću se dokopati Hrvatske preko Moske, nego preko Kaira...
Nakon potpuno deprimirajućeg dana pokušavam se oraspoložiti uz pekinšku patku...