Mrzim ljude koji se prave pametni. Posebno kad ništa ne stoji iza njih kao potvrda toga. Ja puno čitam, bilo članke na internetu i časopisima, bilo knjige. No rijetko ćete me zateći da citiram Junga, Nietzschea, Platona ili kojeg drugog mislioca. Čak ni stručnjaka, ako to mogu izbjeći. Razlog tomu je što ja ne čitam te radove kako bi ih memorirao, da se kasnije mogu praviti pametan, zadiviti nekog svojim znanjem ili boijediti u raspravi. Čitam zato što me zanima određena tema. Na temelju pročitanog razrađujem svoje vlastite teorije i mišljenje. Kako? Činim nešto što mnogi drugi ne rade - promišljam o pročitanome. Ne uzimam to zdravo za gotovo, bez obzira o kakvom se autoritetu radilo.
Ništa me ne može tako izbaciti iz takta nego kad netko iznosi “svoje mišljenje” citirajući nekog drugog. To onda nije tvoje vlastito mišljenje. Samo citiraš nekog drugog i što on misli, oslanjajući se na njegov (eventualno neosporni) autoritet na određenom polju. Zapravo je istina da takvi ljudi i nemaju svog vlastitog mišljenja. Mislim da oni zapravo pate od sindroma manje vrijednosti pa se boje da će njihovo vlastito mišljenje biti ismijano ili odbačeno. Citiranje je način da se sakriju iza nekog, baš kao što bi se i dijete sakrilo iza roditelja kad ga nešto plaši.
Smatram da se inteligencija ne može mjeriti količinom pročitanih knjiga ili količinom informacija koju smo potrpali u glavu, već načinom na koji koristimo ono što smo naučili. Primjena i prilagođavanje je ono što nas čini inteligentnima.
Čovjeka koji mi citira tuđa mišljenja ne poštujem više od onoga koji mišljenja niti nema. U biti se radi o jedno te istome, a to je samo dokaz slabog uma. Recitirati nešto može i papiga. Doći do svojih vlastitih zaključaka je nešto posve drugo. Iz istog razloga izbjegavam svađe i rasprave s ljuidima tog tipa. Uvijek traže dokaze koji stoje iza mojih mišljenja. Ako ih ne mogu potkrijepiti citatom ili naslovom knjige u kojoj sam to pročitao, smatraju da su pobijedili.
Ako je istina da starog psa ne možete naučiti novim trikovima, a nefleksibilan um je star um, onda je bolje da ni ne pokušavate. Zato radje slegnem ramenima i pustim ih da se dive (dave) u svojoj napuhanosti i neprekidno rastućem egu.
Ja sebe smatram inteligentnom osobom, ali ne zato što mi je glava puna nekog, suhog znanja nego zato što sam svijestan da koliko usprkos tome “znanju” zapravo ne znam puno, ako išta. To nije pravo znanje, naučeno iz iskustva. Puno toga se može intelektualno razumjeti ali znanje, pravo znanje dolazi iz samostalnog prolaženja kroz situacije i učenja na vlastitoj koži.
To je kao razlika između čitanja o udarcu u trbuh (ili ako ste romantičnija duša, o ljubavi) i iskušavanju istog. Nemaju istu težinu, zar ne?
Post je objavljen 03.02.2011. u 11:30 sati.