Poželiš biti sretan. Govoriš glasno, smiješ se i ne posustaješ. I misliš da ćeš biti sretan. Ali nisi.. Znaš da ne smiješ vrištati, plakati i moliti jer je uvijek ovdje netko tko bi to mogao iskoristiti da te povrijedi. I zato stavljaš osmijeh čelične boje na lice, digneš glavu i ideš dalje. I goriš. I osjećaš. I vrištiš. Ali sve je to tako nevažno, ionako do tebe nitko ne dopire.
Rijetki su ljudi koji uspiju probuditi tvoje osjećaje i dotaknuti te više nego rukom. Posustaješ u namjeri da osjećaš i voliš, srce ti se okamenjuje za pojedince a tako je senzibilizirano s masama. I postaneš osamljenik.
Oni još uvijek zaista misle da sam sretna..
Post je objavljen 02.02.2011. u 10:12 sati.