Pregled posta

DAN 64, 27.01.2011. – Idemo na sjever (iz Xiana, pokrajina Shaanxi, za Hohhot, pokrajina Unutrašnja Mongolija, Kina)

Čovjek bi krivo pomislio da nitko ne putuje u Hohhot usred zime. Ja sam to krivo pomislio prije dva dana kada sam kupovao kartu. Kartu sam naposljetku dobio, ali u krcatom vlaku gdje se osobni prostor mjeri u centimetrima, ako ne i milimetrima. «Gdje će ova masa usred zime na sibirski sjever?!», pitanje je kojim razbijam glavu dok čekam ukrcaj na vlak koji će me za 16 sati dovesti u Unutrašnju Mongoliju, pokrajinu koju nisam namjeravao posjetiti, ali zbog koje me sada, dok čekam vlak, obuzima neko čudno uzbuđenje.
S obzirom na količinu slikovitih imena kojima Kinezi krase sve i svašta, čovjek bi pomislio da bi se ona mogla izmisliti i za vlakove. Primjerice ovaj vlak iz Xiana za Hohhot mogao bi se zvati «Pustinjski vjetar» ili «Mongolski nomad» ili jednostavno «Džingis kan Express». No, vlak koji svakodnevno u 15:03 sati kreće iz Xiana na 16-satnu odiseju do Hohhota zove se – K1674. Komunistička učinkovitost – zašto vlakovima davati imena ako mogu imati jednako tako učinkovite slova i brojke?!
Najbolja karakteristika kineskih vlakova je da su iznimno točni. Pa čak i kada vozni red kaže da vlak polazi u čudnih 15:03, on kreće na vrijeme, točno u minutu. Za razliku od K880 (sad se pitate koji mu je kurac to vlak; vidite da se u brojkama ipak čovjek može izgubiti; i ne bi li bilo bolje nazvati K880 «Pandina šapa Express»), K1674 stariji je vlak. Odradio je sigurno koja dva, ako ne i tri, desetljeća. Vagon s tvrdim ležajevima vidio je bolja (i čišća) vremena. Ljudi se naguravaju ne bi li pronašli svoj ležaj. Nekolicina njih dogovara međusobnu razmjenu ležajeva. Do mene, na gornjem ležaju prekoputa, klinka od kojih dvanaest godina. Ispod nje njena majka. Klinka ne može ni prdnuti bez svoje majke. Cijelim putem (pa i duboko u noć) slušam «Mama, mama!». Pa onda silazi s gornjeg ležaja na ležaj svoje majke i sklupča se oko nje. Pa je sad gladna, pa žedna. Ne bih se iznenadio da ju majka još uvijek doji. Problem kineske politike jednog djeteta je što se stvara generacija razmaženih derišta. Ne postoje braća i sestre pa roditelji svom jedincu ili jedinici (uglavnom je općenito više muške djece, nego ženske jer su u Kini muška djeca još uvijek na cijeni) dopuštaju sve. Ova dvanaestgodišnjakinja idealan je primjer. U jednom trenutku oko jedanaest navečer na rubu sam da je pošaljem u kurac na lijeponaški (iako bih volio da me netko nauči ovu korisnu frazu i na kineskom), ali tada počinje drečiti beba (muška, naravno) od koje dvije godine na ležaju ispod. Starci su je kao mumiju odjenuli u crvenu tradicionalnu kinesku odjeću, jer je blagdansko razdoblje, a crvena boja vjeruje se privlači sve najbolje, da se čudim što se jadno stvorenje ranije nije pobunilo. Par ležajeva dalje puši se bez prestanka, iako je u vlakovima Kineskih željeznica zabranjeno pušenje na što upozoravaju naljepnice s prekriženim cigaretama na svakom ulazu i izlazu, ali koje očito Kinezi zamjenjuju za zgodne sličice, a teta službenica, odgovorna za naš vagon, ni da trepne. Vjerovatno i ona sama zapali negdje u svom sobičku, daleko od očiju javnosti, jer se pušenje od strane žena smatra jako neukusnim i primjer je lošeg obrazovanja. U Kini još uvijek stoga nisam vidio ženu s cigaretom. Moje kontemplacije tada prekida jedno sočno hračkanje. Hračak naravno završava na tepihu koji je ionako već pun ljuski bučinih sjemenki. I ja dajem svoj ambijentalni doprinos. Prdim s užitkom. Ako netko može pročišćavati svoja pluća i grkljane, trovati me najgorom vrstom cigareta, onda i ja imam pravo pročišćavati svoja crijeva.
Vani je sve više snijega kako vlak gazi prema sjeveru.