Večina ljudi se pokunji i snuždi kad im kritiziraš rad. Ja nisam jedan od tih ljudi. Lagao bih kad bi rekao da me ne pogodi i da me ne dira, dapače, u tom mi se trenu želudac sveže na čvor te bi najradje toj osobi nabio flašu u usta da im ukažem na potrebu mjenjanja stava. No, kad malo bolje razmislim i uvidim da su u pravu, prihvatim tu kritiku i poradim na sebi kako mi se ne bi ponovo dogodila ista greška. Nekad sam u tome uspješan, a nekad ne.
Ono s čim se puno teže nosim je kad me ljudi zasipaju pohvalama. Nije kao da ne znam prihvatiti pozitivnu kritiku ali kad je ona obilna i dolazi sa svih strana, onda ne reagiram u skladu sa svojim očekivanjima. Kao da mi se u toj situaciji razbukta ego koji počne zahtjevati da svaki sljedeći rad bude svijetlosnim godinama bolji od prethodnog. Odjednom mi ništa nije dovoljno dobro.
Da li je to podsvjesna želja za zadovoljavanjem svih onih koji su me ranije pohvalili, želja da im pokažem da to nije bilo slučajno ili neka jadna potreba da ponovo osjetim to tapšanje po leđima i da mi netko kaže da sam bio dobar? Kvragu, nadam se da nije ovo zadnje. To bi bilo tako jadno!
Zašto je tako teško primiti pohvalu? Dok ju ne primim, smatram da mi ni ne treba, da sve što radim radim za sebe i iz strasti, a poslije samo želim još.
Mislim da ponekad sami sebe prevarimo u uvjerenju da smo evoulirali i odrasli. Tijelo nam nepovratno stari ali većina ostaje zarobljena u emocionalnom duhu djeteta koji traži potvrdu od roditelja i okoline.
Pitam se je li dovoljno primjetiti takve procese u sebi da bi se oni razriješili. Moram poraditi na tome. S druge strane, možda sam prestrog prema samom sebi, ne bi mi ni bilo prvi put. Što vi mislite? Da li vam se ikad dogodilo ovako što?
Post je objavljen 28.01.2011. u 11:25 sati.