Pregled posta

DAN 60, 23.01.2011. – Ta divna stvorenja (Chengdu, pokrajina Sečuan, Kina)

Jutra su u Chengduu jako hladna. I mumificirano, tijelo se grči. Ruke zebu kroz rukavice. Obično to traje do otprilike jedan popodne kada se temperatura podigne za koji stupanj i postane puno ugodnije. Sunce se vidi tek kao mala narančasta kuglica kroz sve nakupine oblaka i smoga. Čovjek u njega može direktno gledati bez sunčanih naočala i neće morati skrenuti pogled.
Malo prije osam, dok se tek počinje daniti, uskačem s nekolicinom drugih kolega putnika u kombi. On nas preko grada i još desetak kilometara dalje vozi do najpoznatije atrakcije Chengdua – Centra za razmnožavanje panda. Iako se panda, koja pripada porodici medvjeda, u kineskoj literaturi spominje po prvi put prije tri tisuće godina, zapadni je svijet s ovim divnim stvorenjima upoznao tek 1869. godine francuski prirodoslovac Pere Armand David. Kao ugrožena životinjska vrsta, panda u divljini živi tek na pet planina između pokrajina Sečuan, Shaanxi i Gansu. Zbog uništenja njihovog prirodnog staništa u kojem pande ovise o bambusu kojim se gotovo isključivo hrane, pandi je prijetilo izumiranje. Sve aktivnije kampanje za pomoć pandama pokrenute od strane raznih zapadnjačkih organizacija potaknule su kineske vlasti, vidjevši one u tome naravno i vlastitu novčanu dobit, da i same krenu u kampanju očuvanja ove životinjske vrste. Lovokradicama su nametnute oštre kazne – za ubijenu pandu propisana je i smrtna kazna. Centar za razmnožavanje panda u Chengduu je jedan mali korak ka očuvanju ove vrste. Iako se pande izrazito teško razmnožavaju u zarobljeništvu, ovaj je centar imao uspjeha i danas u njemu živi oko pedeset što crvenih što velikih panda. U divljini se procjenjuje da ih ima oko tisuću.
Iako centar izgleda kao malo veći zoo s panda suvenirnicama kojih je više od pandinih govana, ovo je ipak hvale vrijedan pothvat. Tko želi prisniju interakciju s pandama, može se uključiti u sustav volontiranja.
Između devet i devet i trideset ujutro je vrijeme kada se pande gozbe bambusom. Potom spavaju. Pa se opet gozbe. I opet spavaju. Žderanje i spavanje rutina je ovih životinja. No, pande za razliku od svojih većih medvjeđih rođaka ne spavaju zimski san. Postoje dvije vrste panda: crvena panda je puno manja i s dugačkim repom, izgleda poput malo veće lisice; velika panda, crno-bijele boje, kao odrasla dostiže tek otprilike polovicu veličine odraslog medvjeda. Bebe su nestašne poput malih đukela.

Pitate li bilo kojeg Kineza što valja napraviti za boravka u Chengduu, devet od deset će odgovoriti da treba probati sečuanski hotpot. Sečuanci će nadodati da je Sečuan gastronomska metropola Kine. Ljuta gastronomska metropola Kine. Korištenje čili papričica u hrani je doista prekomjerno i miris ljute sečuanske hrane dobrano se širi iz restorana i zalogajnica na ulicu. A kad si u Rimu... I tako ja, oboružan papirićem na kojem mi je Sarah iz hostela kineskim znakovima napisala 'less spicy', odlazim u vrijeme ručka u pohod na sečuanski hotpot u zalogajnicu koju mi je ona preporučila. Hotpot je zapravo velika posuda s mesom i raznim povrćem i, naravno, popriličnim brojem čili papričica kuhanim s dosta ulja. Jede se uz rižu i, u mom slučaju, uz litru i pol juicea od naranče. Termin 'less spicy' očito u ovoj pokrajini ne postoji u rječniku i moj hotpot je toliko ljut da mi ne samo suze oči, teče nos, peku usnice, nego i osjećaj hladnoće odmah nestaje. Kao i litra i pol onog juicea od naranče.
Poslijepodne provodim na WC-u izbacujući iz sebe svu tu tekućinu koju je bilo neophodno potrebno popiti. Dobro, između odlazaka na WC našlo se vremena i za još koju šetnju čengduovskim parkovima u kojima je i danax šareno. Mora se priznati da su Kinezi zaista hrabri kada na ovakvoj hladnoći i smogu radije vrijeme provode vani, nego u svojim kućama. U jednom od parkova nalazi se i mauzolej Wang Jiana (847.-918.), generala koji je 907. godine postao carem, a svoju je prijestolnicu imao upravo u Chengduu. Ovo je jedini mauzolej u Kini koji se nalazi iznad zemlje, a važan je zbog vanjskog sarkofaga čije su strane ukrašene reljefima 24 glazbenica,od kojih svaka svira na drugom instrumentu. To je najstariji sačuvani prikaz jedne glazbene trupe u Kini i izvor za proučavanje povijesti kineske glazbe.