Ovo je nešto što sam napisao kao šalu za fanzin The Void. Umjesto naručene kolumne poslao sam ovaj tekst za koji se ispostavilo da se uredniku jako svidio, pa ga je objavio zajedno sa niže objavljenom kolumnom o budućnosti oglašavanja :)
Vruće mi je, znojim se kao patka u loncu. Efekt je još jači nakon 3 boce osječkog piva. Bojim se ugasiti svijetlo jer se bojim da će boca svjetliti zeleno. Zato sjedim i pišem ovo budući mi ne pada na pamet nijedna bolja ideja iako se čeka na mene da brzo smislim efektnu novu kolumnu za fanzin koji izlazi već više od dvije godine. Kažu da je hitno. Recimo da to shvaćam jednako hitnim kao i dizanje kredita za grobno mjesto, jer nikad nije prerano. Ma daj...
Volio bih da sam bolje volje. Tad bi smogao snage za pretenciozno preseravanje o temama prežvakanim i obrađenim više puta od guzice Louise Ciccone. Za one koji ne znaju tko je to pravac Wikipedia. Sorry Max, jednostavno nemam snage za to. Nemam volje. Nemam teme. Uostalom, kog je briga za još jedan glupi fanzin kad ptice padaju s nema i ribe umiru u jatima? Zar vam nitko nije rekao da dolazi smak svijeta? Propustili smo sve prilike zelenih za spas čovječanstva. 2012 je iza ugla. Dan suda opakima, nevjernima i glupima. Nije vrijeme da se pravimo zapanjenima i iznenađenima. svi smo znali da nam to jednom mora doći. Al Gore je tako rekao, a Al Gore ne laže. On govori neugodnu istinu. Samo je pitanje vremena kad će s neba poćet padati i gore stvari od ptica. Samo čekajte. Spas planeta će nam se obiti o glavu.
Ja eto dajem svoj doprinos već godinama. Oduvijek sam bio aktivist. Brišem guzicu papirom od malih nogu, bacam maramice nakon prvog balca, nitko mi ne može reći da sam nedosljedan. Čak i ovo pišem na papiru iako ću kasnije sve prepisati na kompjuter. Svaki papir koji bacim je mali doprinos efektu staklenika. Mali korak za jednog čovjeka ali veliki za planet. Svako drvo manje za obradu pinova je jedan korak više za ostvarenje sna - Spas Zemlje. Jer to je ono što bi za ovaj planet bio spas, ako vam nije do sad jasno. Da se mi maknemo. Da spalimo treći kamenćić od sunca tako da opet od njega ostane samo užarena stijena. To bi za njega bilo najbolje. Planeti su najsretniji u tom obliku. Ne vjerujete? Pitajte Veneru. Pitajte Pluton. Vrte se oko sunca u kolu sreće bez ikakvih briga i problema koji more našu plavu kuglu. Bio sam u napasti da kažem i pitajte Mars ali sve više smeća šaljemo i u njegovom smjeru. Zato kažem "Spasite i Mars". Zašto ne. Spriječite to u korjenu. Ljudi nisu stvoreni za vanzemaljsko širenje. Ili bolje, svemir nije spreman za to.
Što je kolumna u fanzinu naspram svega toga? Kako da razmišljam o tome da li je znanstvena fantastika prešla prag geek kulture ili nije; da li je to umjetnost ili šund? Da li bi uopće trebao? Zar već nije dovoljno članaka napisano na tu temu? Je li to razlog zašto sam rođen u ovo vrijeme? Zar se ne bi trebao bavaiti važnijim temama koje ljude zapravo zanimaju? Nitko ne želi čitati o znanosti, politici i kojekakvim sranjima za malu djecu. Ljudi žele modu, žele Vlatku Pokos ili Severinu. Ovom prilikom obećajem sam sebi da neću trošiti svoje dragocijeno vrijeme (već smo ustvrdili da je 2012 blizu) na SF i slične budalaštine. Makar pišao krv, ljudi će znati s kim se jebe Angelina, kome usputne poglede šalje Nina Morić, koliko je djece po svijetu napumpao Višnjić. To je život kvragu. To je bitno. Nikog ne zanima fikcija, poput ubijanja civila po čitavom Bliskom istoku. Kog briga što je Irak nakon „demokratizacije“ povećao izvoz nafte s 300,000 na 1,306,000 barela nafte na dan. Nikoga ne zanima zajedničko informatičko širenje Rusije, Kine i Indije na Afriku, Latinsku Ameriku i bivši Sovjetski Savez, čime polagano izguravaju predstavnike Silicijske Doline. To nije stvarno. Ne kao Big Brother, koji je odmah iza ugla.
Ako ste došli do ovog dijela, onda niste ništa naučili. Pitam se je li se itko zapitao kakve veze ima ovaj članak o znanstvenoj fantastici? Zašto je u ovom jebenom fanzinu? Ako niste, onda niste vrijedni poštovanja. Mislio sam da će to bar biti jasno za jedan članak o ljudskoj gluposti. Ona je beskrajna, neizmjerna, beskonačna. Što ljudi rade kad se suoče s nemjerljivim i beskonačnim? Okreću se mašti, fikciji! Granice ljudske gluposti su mjerljive jedino znanstvenom fantastikom. Gornje vrijednosti nema. Možemo ju samo zamisliti. Baš onako kako ja sad zamišljam da je ovaj tekst stvarno završio u konačnom izdanju fanzina usprkos što se direktno ne bavi očitim aspektima spekulativne fikcije. Kad bolje promislim, možda baš zato i je.