Pregled posta

DAN 56, 19.01.2011. – Oče naš koji jesi na nebesima... (iz Lijianga, pokrajina Yunnan za Xichang, pokrajina Sečuan, Kina)

Još jedno hladno jutro, no ovaj put osvanuo je novi dan s lijianškim krovovima prekrivenim snijegom. Nije to puno snijega, koji milimetar, ali dovoljno da se Lijiang prezentira u jednom drugom ruhu.
Kako se penjemo zavojitom cesticom u planine, snijega je sve više. S vremenom je i zavoja sve više – kombinacija koja baš ne ulijeva previše povjerenja u razdrkani autobus i vozača koji je, kako je to običaj u Kini, ili podmitio nekog službenika da dobije vozačku ili je nekome platio da umjesto njega položi ispit.
Snijega je najprije u tragovima uz cestu. Potom je malo pomalo sav krajolik prekriven snježnim pokrivačem od par centimetara, ali cesta je još uvijek čista. No, ne zadugo. Sat vremena nakon polaska iz Lijianga autobus prelazi planinski prijevoj koji mora biti na otprilike 2700-2800 metara nadmorske visine. Snijeg se sada već počinje hvatati uz rub ceste, a ni desetak minuta kasnije ozbiljno počinje zahvatati i cijelu cestu dok konačno put pred nama nije posve prekriven s par centimetra snijega. Autobus počinje ozbiljno kliziti, ali lanci se još uvijek ne stavljaju na pristojno izlizane gume. Nije lijenost karakteristika samo našeg vozača, već se i drugima ne da zajebavati s lancima. U konačnici to dovodi do toga da svako malo zaobilazimo neki uz rub ceste prevrnuti kamion, autobus ili automobil. Ili jednostavno od snijega i leda ne mogu ni naprijed ni nazad, a lance nemaju (mnogi kineski pametnjakovići usred zime bez lanaca «logično» zaključuju da mogu prijeći planinske prijevoje), pa stanu i čekaju čarobnjaka iz Oza i u međuvremenu stvore pravi krkljanac na već i ovako preuskoj cesti. U životu se nisam nagledao toliko prometnih nesreća kao danas. Nasreću, čini se da nema ljudskih žrtava.
Dakle, cesta prekrivena ledom i snijegom, autobus ozbiljno klizi, bez lanaca, prometna nesreća za prometnom nesrećom, uska zavojita cestica neprestano omeđena stijenama s jedne i par stotina metara dubokom provalijom s druge strane, zaštitni čunjići uz rub ceste više ne postoje, vozač svako malo manevrira između volana i svog mobitela. A ja? Prestravljen na prvom sjedalu, odmah iza vozača. Nije nimalo idealno mjesto. Inače rijetko me što može zaista prestrašiti, ali danas sam prestravljen. Nisam siguran da li sam se ikada osjećao tako.
Ali priča ima i svoju pozitivnu stranu, da ne budem cijelo vrijeme u negativnom tonu. Pejzaž je prekrasan. Cijelo vrijeme «gledaju» nas tri-četiri tisuće metara visoki vrhovi koji zatvaraju strme kanjone rijeka. Vegetacije je na padinama malo, ali tamo gdje se ipak uspjelo zadržati malo zemlje i postoji koji četvorni metar ravnog terena, lokalno stanovništvo uredilo je terasasta polja. Zgodno izgledaju prekrivena snijegom. No, volio bih znati kako se ljudi uopće popnu do njih s obzirom na strmine. Krajolik me jako podsjeća na onaj koji sam otvorenih očiju i ustiju promatrao na putu iz Jammua za Srinagar u Kašmiru.
Vozač naposljetku odlučuje zaustaviti autobus i staviti lance. Proklizavanje je očito postalo preozbiljno i za kineske standarde. Hrđavi lanci. Iako je sad proklizavanje svedeno na minimum, ni ti hrđavi lanci ne ulijevaju previše povjerenja.
Dva i pol sata nakon polaska iz Lijianga naglo stajemo. Ispred nas je zaustavljena kolona svakojakih vozila – automobila, kamiona velikih i malih, starih i još starijih, autobusa, kombija i par motocikla. Još malo kineske logike koja kaže da se preko planina zimi može i motociklima.
Na oštrom zavoju pred nama cesta je opasno zaleđena. I dalje su s jedne strane stijene, s druge provalija. Na samom zavoju kamion nakrcan teretom bespomoćno stoji. Od leda ne može ni naprijed ni nazad. Svi izlaze iz busa. Izlazim i ja. Toliko je sklisko da se jedva uspjevam održati na nogama. Čekam da vidim što će Kinezi smisliti jer znam da će biti zanimljivo.
I jest. S obzirom da zimska služba u Kini ne postoji, svatko se mora snaći sam. I tako su svi prisutni Kinezi došli do jednoglasnog zaključka da valja potok, koji teče uz cestu, preusmjeriti na samu cestu jer će voda, ma kako ledena bila, otopiti led. Svi se bacaju na radni zadatak izgradnje brane koja bi preusmjerila vodu. Donose se grane, zemlja, plastika, tkanina... I dvadesetak minuta kasnije brana je podignuta, a cesta poplavljena. Naravno, to nije imalo prevelikog učinka. Sljedeći korak je još komičniji. Iz obližnjeg sela dolaze muškarac i žena s motikama i posudom od bambusa koju inače koriste za sjetvu. Vrtnim motikama počinju po cesti razbijati led, a u posudi od bambusa donositi zemlju i posipavati je po cesti umjesto soli.
Kolona vozila odlučuje pokušati proći zavoj. Moji suputnici ulaze u bus. Ja vozaču pokazujem da idem pješke i da ga čekam stotinjak metara niže. Život mi je još uvijek mio.
Improvizirana zimska služba je očito dobro obavila posao i opasni zavoj se prolazi. Vraćam se u bus.
Put je dalje nešto lakši. Cesta je i dalje zavojita, ali se spušta. A s manjom nadmorskom visinom polako nestaje snijega i leda. Vozač naposljetku skida i lance. I baš kada sam mislio odahnuti, cesta se počinje ponovno sve više uspinjati. Zašto bi bilo jednostavno kada može biti komplicirano! Snijega više nema, ali zavoji su vrlo opasni, a kineski vozači jure kao da je sve ravno uživljavajući se poput male djece u ulogu Schumachera, Alonsa ili Barrichella. Uff, kako bi danas volio da imam infekciju očiju i da ništa ne vidim!
Usponi i spustovi, iza svake planine dolazi dolina s malim selima pa opet planina i dolina. A onda četrdesetak kilometara pred Panzhihuom cesta postaje pravi očaj da ponosno mogu ustanoviti da su ceste po Mozambiku i Burmi čisto savršenstvo. Ova nije asfaltirana, nego betonizirana, a očito pod pritiskom teretnih kamiona (omjer kamiona i drugih vozila na ovoj cesti je 80%:20% u korist kamiona), cesta se sva ulegla. Rupe su takve da ne dozvoljavaju vožnju veću od dvadeset na sat. I prvi put u životu sam uopće vidio lijepo izvješen znak zabrane vožnje brže od dvadeset kilometara na sat!
I krajolik je sada posve drugačiji. Posljednjih četrdesetak kilometara su tvornice do tvornica – jedna nevjerovatna koncentracija. Drugo lice današnje Kine. Industrijalizirane Kine koja ne mari za okoliš. Iz visokih dimnjaka sa svih strana suklja gusti dim. A između tvornica i dimnjaka, na ono malo slobodnog terena koji nije žrtvovan za industrijsku budućnost Narodne Republike, nalaze se polja. Pokušavam uvjeriti sebe da meni u Kini nije došlo na stol niti jedno povrće iz ovakvih krajeva...
Panzhihua je puno toplija od svih dosadašnjih mjesta u Kini. Ima i dosad najmanju nadmorsku visinu – 937 metara. No, to je jedino pozitivno što mogu reći o ovom gradu od 1.1 milijun stanovnika. I dalje vizurom grada dominiraju tvornice, neke ozbiljno smještene u samom centru, a između njih komunistički blokovi, posve sivih fasada od ispušnih plinova, najružniji koje sam igdje vidio u Kini. Grad je osnovan tek 1965. godine kao novo središte crne metalurgije i planski je izgrađen – tvornice i stambeni blokovi za zaposlenike. Smještaj grada nije loš – na mjestu gdje se rijeka Yalong, ulijeva u Jinshu Jiang, a koja kasnije postaje Jangce. No, za razliku od jučerašnje Jinshe, ova današnja je već prljavo smeđa zahvaljujući prekomjernoj industriji. Uz rijeku je na obje obale promenada, a iza promenade redaju se u smogu stambeni blokovi. Panzhihua prati tridesetak kilometara tok Jinshe Jiang, dok je prema unutrašnjosti jako uska jer zbog planina nema se mjesta ondje širiti.
Deset i pol pustolovnih sati i napokon sam na autobusnom kolodvoru. Iako bi se teško to moglo nazvati kolodvorom. U sedam i trideset navečer sve je zatvoreno, nema naznaka da bi danas ikoji više bus mogao kretati prema sjeveru.
Ali u Kini nikad ne reci nikad. Poduzetni Kinezi će uvijek iz nečega izvući korist pa tako i za desetak putnika organizirati poseban bus do Xichanga, dvjestotinjak kilometara sjeverno prema Chengduu, glavnom gradu pokrajine Sečuan. Znam da nas deru, ali kako se Kinezi ne bune, ne bunim se ni ja. Glavno je da se probijam prema sjeveru. I ostavljam Panzhihuu iza sebe.
Put je sada moderna autocesta i dvjestotinjak kilometara od Panzhihue do Xichanga prelazi se za malo više od dva sata. Bez obzira što je bus samo za trećinu put, onih drugih devet putnika svojstveno se trude da je atmosfera kao da je bus dupkom pun. Pušenje bez prestanka (nažalost prozori se ovdje ne mogu otvoriti), nemilice hračkanje (noge sada držim u zraku), drečanje na mobitele (nije žvaka za seljaka)... Kada na to dodam jučerašnju sliku u kanjonu gdje su u lokalnom WC-u čučavcu Kinezi srali bez beda otvorenih vrata, a malo dalje uz rijeku tip je «čistio» obalu na način da je sav materijal od plastike i limenki do vreća i kartona bacao u Jinshu, moram nešto ozbiljno utvrditi – Kinezi jesu izmislili između ostalog kotač, barut, kompas i papirni novac i nekad su zaista možda i bili «Nebeska Stvorenja», ali današnji Kinezi su zapravo jedna vrlo jadna vrsta.
Na ulazu u Xichang dočekuje me deseterotračna ravna avenija dokle pogled seže. Kilometrima bi vozač ovdje mogao lijepo odrijemati i ništa mu se ozbiljno ne bi dogodilo. Uz aveniju hotel do hoteli, pokoji stambeni blok i shopping centar – sve blješti u neonskim svjetlima različitih boja. Uvijek me nanovo iznenadi koliko su Kinezi pravi, dosljedni Azijati i pate na boje i blještavilo.
Kako je i ovdje autobusni kolodvor navečer zatvoren, ne preostaje mi ništa drugo nego prespavati u Xichangu. Bez obzira o kakvoj je pripizdini riječ, ova ima Ibis hotel. A dosljedno pripizdini, Ibis Xichang ima i pripizdinsku cijenu.