...Bog da prosti" sjećam se uzrečice moje mame. Nisam do danas dokučila što bi to trebao Bog oprostiti... jamranje što se bunimo pod teretom starenja, ili nešto drugo?
Starenje i starost me profesionalno okružuje, pa me razgovori sa Savršenim o tome znaju potpuno neprofesionalno, ali ljudski nasmijati do suza. Još jedan dokaz kako se profesionalno znanje često izgubi kada je u pitanju familija. Tješim se da sam barem svjesna toga.
MonoperajAnka (unatoč plivanju i jogi, bolovi u tijelu svako malo pristutni): "Idemo danas na klizanje?"
Savršeni:(unatoč plivanju, plivanju i masaži, bolovi povremeno prisutni) "Joj, ne znam, boli me koljeno..."
Monoperajanka: "Koljeno?"
Savršeni: "Ma da, rekao sam ti već, od neki dan..."
MonoerajAnka (lice se rasteže u poluosmijeh): "Pa od čega?"
Savršeni: "Ma, neki dan sam trčao."
MonoperajAnka: "Trčao si? Gdje? Koliko dugo?"
Savršeni (smrtno ozbiljan): "Pa za tramvajem, od posla do tramvajske stanice, žurio sam po djevojčicu u školu."
MonoperajAnka (jedva suzdržava provalu smijeha): "Hi, hi, hi..."
Savršeni (poluuvrijeđeno): "Pa znaš da su mi koljena oduvijek slaba, a sad još i starost..."
MonoperajAnka - na podu od smijeha...
Živjela takva starost kojoj se možemo smijati i potrajala nam ona što duže!
I oprosti nam Bože stare kosti... mislim da sam dokučila uzrečicu - Jupi!