S početkom ove, 2011. godine u moj su život stigle neke nove odluke, koje same po sebi donose promjene. Ne, one nemaju nikakve veze s onim svima znanim "novogodišnjim odlukama". Jednostavno, one su produkt novonastalog stanja u obitelji. Kako je prošlo nekoliko mjeseci od "odlaska" mog tate, tako smo i mi imali vremena svoje potrebe, navike i želje uskladiti s postojećim stanjem, te su one naglo skočile na ljestvici prioriteta. Malo je čudno kad odjednom imaš vremena za dijete, muža, pa čak i za psa.
Dakle, okrenuli smo se jedni drugima, a u tome su nam pomogli i školski praznici. Istina, dijete mi je danima držalo laptop u zatočeništvu, ali to je zato što je njega napala viroza ( ne virus )....sina ( ne laptop ). Mene je ščepala, navodno pravcata gripa, a naš se pater familias izvukao samo s moždanim virusom... kako ja nazivam njegovo stanje koje traje već danima. Manifestira se iritantno dobrim raspoloženjem te konverzacijski defektnom obraćanju svojim bližnjima ( na svako pitanje i pokušaj bilo kakve komunikacije uzvraća otrcanim, izlizanim i totalno nepopularnim štosevima ). Kako god, život mi se sveo na krevet, kupaonicu i u nekim svjetlijim trenucima kuhinju. Prvo iskustvo i bliski susret s gospođom Gripom nije me nešto oduševio. Umor i visoka temperatura, sve ostalo što s njom dolazi činilo me visoko osjetljivom na statističke podatke koje su nam svakodnevno servirali u informativnim emisijama. Bilo bi mi draže da su bolovi u mišićima i zglobovima posljedicom neke intenzivne tjelesne aktivnosti, čime bi se i istopila pokoja kalorija, no... što je tu je.
Možda je to bio prst sudbine, jer sam našla vremena za neke druge stvari. Otkrila sam fantastičnu emisiju na National Geographic Chanal - Dog whisperer. Neobičan čovjek, meksikanac Cezar Millan, rješava probleme ljudi čiji psi imaju različite poremećaje u ponašanju. Veliki je poznavatelj psihologije i načina razmišljanja pasa. Konkretnim primjerima pokazuje da je uvijek, ali UVIJEK ključni faktor koji zakaže u odnosu čovjek - pas, onaj prvi, čovjek. To je zbog toga što nema pojma koja je njegova uloga u tom odnosu. Ne postoji loš pas. Čini mi se da bi naš svijet bio mnogo bolji kad bi puno više ljudi prošlo Cezarovu školu, jer on u nevjerojatno kratkom vremenu dokaže čovjeku koliko griješi, usmjeri ga i pokaže mu da svatko može biti uspješan sa svojim psom ako slijedi osnove koje su izvor uspjeha, a to je bit životinje koja potiče od vuka. Ključ je čopor, a ruka koja drži taj ljuč je vođa. Bilo bi divno živjeti u svijetu u kojem među ljudima vlada takva uravnoteženost i međusobna tolerancija poput onih u Cezarovu čoporu. U ovih nekoliko tjedana shvatila sam da potpuno drugačije gledam na svoju Bebu, razumijem njezino ponašanje i što je najvažnije želim aktivno raditi na svom pristupu i stavu prema psima kako bi njoj usadila veći osjećaj sigurnosti, a time i pokornosti, što zajedno dovodi do bolje suradnje između čovjeka i psa. Ponosno objavljujem da se naziru i prvi rezultati, što me još više potiče na svakodnevne izlaske i rad...
... ipak, ima jedna kvaka. Postala sam neoprezna i u žarkoj želji za uspjehom zaboravila ne debele jutarnje minuse. Pogađate, moj čopor je naprasno ostao bez svog vođe. Temperatura se vratila, a ovaj put je dovela i pojačanje... kašalj koji se na kraju transformirao. Upala pljućica, rekoše u Zaraznoj, a možda i gripa ( ako se službeno potvrdi ). Ma dobro, što se može. Sama sam kriva što moram učiti na svojim pogreškama. Zasad mogu iz kreveta drilati Bebu, tako je ugodnije, pogotovo dok me zagrijava topli čaj spravljen brižnim rukama mog dragog supruga, koji nije jedino što ovih dana kuha.
Iz ove perspektive ću lakše posložiti svoje životne odluke i prilagoditi ih uvjetima i situaciji, vodeći se onom starom, narodnom: OPREZ JE MAJKA MUDROSTI.
Post je objavljen 21.01.2011. u 08:57 sati.