(1993.)
sine, imaš li koji dinar da djeci kupim kruh
stara sam i sama, i nemam snage više
slušao sam na vratima kao promrzli duh
tužnu stranicu povijesti dvadeseto stoljeće piše
govorila je da sam dobar dok sam praznio džep
i bez riječi joj kao tat novčanice utisnuh u dlan
da bar ne vidjeh suze, da bar na bol sam slijep
da bar ne moram sve to sa sobom ponjeti u san
a i ja sam slab i ne posjedujem ništa
samo gledam besramnu igru što životom ju zovu
progone me i profiteri i heroji s ratišta
a nisam kriv zbog toga što se ne prodajem za lovu
svaki put kad usnijem ponovo vidim bijedu
a svaki put kad se probudim u stvarnosti je još gore
praznih džepova i duše tješim se da sve je u redu
a ni ja više ne padam na tako jeftine izgovore
kriomice pratim svoj odraz u izlozima
odvračajući pogled od onih koje nisu za mene
jer obični sam klošar koji trune po bircuzima
nisam heroj i princ kakvog sanjaju te žene
i što mi preostaje nego da i dalje lutam
ne posjedujem ništo do čega je ikome stalo
dvorac, novac, slavu, čak to niti ne sanjam
jer kažu da je za sreću potrebno samo malo
u tamno doba dvadesetog stoljeća
ne postoji san koji me može spasiti bijede
samo sam kreatura koja se je svijetu otrgla
i zato me psi goniči progone i slijede
već se vidim umornog i starog pred nečijim vratima
udijelite mi malo ljubavi da nečim nahranim dušu
iscijeđen i promašen kao izborne poruke na plakatima
u oluji bola na mene još isti vjetrovi pušu
volio bih konačno pronaći svoj savršen san
da nečije se oči smiluju nad mojim jadom
i mada ne posjedujem ništa ipak sam ponosan
bar uvijek ću uzdignute glave hodati gradom
Post je objavljen 20.01.2011. u 09:53 sati.