Pregled posta

DAN 53, 16.01.2011. – Priča o dva grada gdje je jedan progutao drugi (Lijiang, pokrajina Yunnan, Kina)

Ozbiljno razmišljam da li da se na doručku pojavim u rukavicama. Osvanuo je jedan od najhladnijih dana na ovom putovanju. Ne bih se puno izdvajao. Chris je za stolom u zimskoj, goretex jakni, omotan šalom, vunena kapa na glavi. Britanski par, koji je sinoć došao u guesthouse, doručkuju u šubarama. Izgledaju više kao Rusi, nego Britanci. Cijeli prizor doručka jedna je smješna slika.
Teško mi je napustiti Dragonfly i najbolji krevet na ovom putovanju. Ali mora se krenuti dalje. Vrijeme curi, a imam još jako puno za vidjeti u Kini. Taksijem odlazim do autobusnog kolodvora u Jianchuanu kako bih uhvatio bus za sljedeću destinaciju – Lijiang. Dva sata vožnje na sjever i još malo uspinjanja na nadmorskoj visini. Iako ima pola sata do sljedećeg busa, on je već pun, što znači da moram čekati još dva sata do sljedećeg. Autobusni kolodvor u Jianchuanu se sastoji od jedne prostorije s visokim stropom, soc-pločicama na podu i postavljenih nekoliko redova običnih plastičnih stolica. Vrata i prozori su širom otvoreni i hladni zrak bez problema cirkulira prostorijom. Grijanja naravno nema. Kinez s užitkom hračka – svakih pet minuta izbaci žutu izlučinu na pod čekaonice.
Cesta do Lijianga je pristojno uspinjajuća i zavojita. Planinski vrhovi koji se iznad nje dižu nerjetko idu i preko četiri i pet tisuća metara. Prekriveni su snijegom. Izmjenjuju se mala sela i polja, a pred Lijiangom uz cestu se počinju redati voćnjaci. Slika šljiva u ružičastom cvatu je posebna. A onda zavoj nakon voćnjaka i ukazuje se Lijiang. Okružen visokim planinama u dolini smješten je grad. Očekivao sam maleni grad, ali mojem iznenađenju nema kraja jer grad, dok se bus spušta prema dolini, izgleda veliko. Čak je tu i par nebodera.
Michael Palin je prošao kroz Lijiang prilikom snimanja putopisnog dokumentarca «Himalaja». U svom putopisu napisao je: «Lijiang je priča o dva grada: jedan je moderni spoj poslovnih blokova i shopping centara, drugi je savršeno očuvan stari grad, s krovovima prekrivenim crijepovima, popločenim ulicama i sustav kanala koji podsjeća na Veneciju, Amsterdam ili Bruge.».
Ja bih radije rekao da je Lijiang priča o dva grada gdje je jedan progutao drugi. Dok bus hita prema autobusnom kolodvoru, promatram novi grad. Sve je izgrađeno u proteklih petnaest do dvadeset godina, bez urbanističkog plana. Zgrade su različite visine, različite boje, različitog stila gradnje. Ali postoji jedna stvar koja ih sve povezuje – svi su odreda obljepljeni reklamama da sam Bog zna kako se ovdje itko snalazi. Svakodnevno sve više i više ljudi, uglavnom Han Kineza, dolazi živjeti u Lijiang i novi grad raste i širi se bez granica.
U samom središtu tog novog grada nalazi se stari Lijiang, posve sa svih strana okružen rugobama novog grada. Novi ga je grad doslovno progutao. No, stari je grad, bez obzira na horde kineskih turista, uspio sačuvati svoj identitet. Kamenom popločene ulice, kanali s mostićima, drvene kuće, uglavnom jednokatnice. Izuzmemo ih primjere globalizacije koja je dotakla i ovaj krajnji jugozapadni rub Kine, poput dva Kentucky Fried Chickena i jedan Pizza Hut, u većini drvenih kućica nalaze se restorani, kafići, suvenirnice, hosteli i hoteli, a ima i ljudi koji još uvijek žive unutar starog grada. Nažalost, iz godine u godinu sve manje i stari grad Lijiang dijeli sudbinu mnogih drugih starih gradova, pa tako i našeg Dubrovnika – depopulacija i turistifikacija.
Lijiang, stari i novi grad zajedno, ima danas oko 1,137,600 stanovnika, od čega na stari grad otpada samo 40,000. Iako ima sve više i više doseljenih Han Kineza, Lijiang je Naxi grad. Ukupno oko 290,000 stanovnika ovog grada su pripadnici nacionalne manjina Naxi. Naxiji su etnički tibetanskog porijekla, što opet svjedoči o činjenici da je i Lijiang bio vrlo važna postaja na tzv. karavanskom putu čaja i konja. Naxi je donedavno bilo matrijarhalno društvo i poznati su bili po svojoj otvorenoj verziji ljubavi i braka. Azhu (prijateljski) sustav omogućavao je paru da postanu ljubavnici, ali bez da započnu zajednički živjeti. Svaki od partnera bi nastavio živjeti u svom starom domu; dečko bi proveo noć kod cure, ali sljedeće jutro bi se vratio raditi i živjeti u kući svoje majke. Ako se iz odnosa rodilo dijete, ono je pripadalo ženi, koja je odgovorna da ih podigne. Muškarac je davao potporu, ali čim je veza završila, bio je to i kraj potpore. Djeca su živjela s majkom i nikakav napor se nije ulagao u priznavanje očinstva. Žene su nasljeđivale svu imovinu i u slučaju nesuglasica, odlučivalo je vijeće ženskih starješina. Još uvijek postoje znaci matrijarhata u jeziku Naxija. Ako je uz imenicu dodana oznaka za ženu, povećava se značenje imenice. Suprotno tome, ako se uz imenicu doda oznaka za muškarca, smanjuje se značenje te iste imenice. Na primjer, 'kamen' + 'žena' znači stijena. 'Kamen' + 'muškarac' znači kamenčić.
Naxi imaju politeističku religiju zvana dongba, a mješavina je tibetanskog lamanizma, daoizma i šamanskih vjerovanja u različite bogove i prirodne sile. Dongba je također ime za Naxi šamana koji ima vrlo važnu ulogu u društvu. Nadalje, Naxi imaju i poseban jezik čije pismo se sastoji od oko 1400 hijeroglifa i danas je to jedino na svijetu hijeroglifsko pismo još uvijek u upotrebi. Dandanas Naxi djeca ga uče u školama po Yunnanu.
A Naxi su poznati i po svojoj umjetnosti, prvenstveno glazbi. Stoga, večer provodim uz zvuke Naxi Orchestra. U dvorani u srcu starog grada, u skijaškoj jakni zakopčanoj do vrata i rukavicama na rukama, uživam u zvucima Himalaje. Ako je netko gledao «Himalaju», putopisni dokumentarac Michaela Palina, ondje se mogao vidjeti Naxi Orchestra. Zapravo, to mi je bio poticaj da uopće dođem u Lijiang. Na nekoliko stoljeća starim tradicionalnim Naxi instrumentima, grupica od dvadesetak entuzijasta svira melodije iz vremena Han, Song i Tang dinastije, neke stare i gotovo tisuću godina. Autori su uglavnom bili kineski carevi u određenom razdoblju kineske povijesti. Neke od melodija nose veoma romantična i nostalgična imena: «Pjesma vodenog zmaja», «Bistri potok i starac», «Valovi ispiru pijesak»...
U deset godina Kulturne revolucije bilo je zabranjeno njegovati Naxi glazbu. Stari instrumenti su uništavani, neke su uspjeli sakriti pred Crvenim gardama, ali mnogi Naxi glazbenici završili su u kampovima na «re-obrazovanju». Mnogi se nikada nisu vratili kući, a njihove fotografije danas kao opomena stoje na pozornici iznad glava današnjih glazbenika. Od godine 1981., kada je započela liberalizacija u Narodnoj Republici, Naxi Orchestra ponovno djeluje. Nažalost, dvije trećine današnjeg orkestra ima preko sedamdeset godina. Najstariji broji 88.