Pregled posta

DAN 42, 05.01.2010. – Kao da je Bog zgužvao papir i bacio ga na Laos (iz Nam Lika za Luang Prabang, Laos)

Natrag na cesti. Sa stilom. Do Luang Prabanga ima oko osam sati vožnje. Od onog trenutka kada uopće nađem prijevoz. Na 'Ruti 13' čekam dobrih pola sata. Nikakvog autobusa nema. Ni lokalnog ni VIP. Kao da me međugradski prijevoz Laosa danas odlučio ignorirati. Vrijeme kratim pašući oči u obližnjem zelenilu rižinih polja koja se protežu s obje strane ceste. U jednom od polja vidim dvije žene sa stožastim bambusovim šeširima na glavi kako se neumorno (i elegantno) dižu i potom spuštaju u čučeći položaj da bi se ubrzo opet digle i potom opet čučnule. Svojim prstima detaljno provjeravaju koja ja riža za pobrati, a koju valja još ostaviti.
Uto dolazi moj prijevoz. Nije ono što sam očekivao. Pick-up kamion. Sličan onome kojim sam došao pred dva dana iz Vientianea za Nam Lik. Samo što ovome Nam Lik nije početna stanica i već je dupkom pun.
«Here?!», vozaču u nevjerici pokazujem na rešetkastu platformu koja viri na stražnjoj strani malog kamiona.
«Yes.», i osmjeh na licu.
Nemam puno vremena za razmišljanje. Kamion samo što nije krenuo. Brzo važem u glavi. Tko zna kada će doći neki bus. A i ovaj pick-up ide samo do Vang Vienga, oko dva sata udaljenog od Nam Lika. Ne može biti tako loše.
I nije loše. Nimalo. Malo je tandrkajuće, ali gdje drugdje se možeš voziti stojeći na platformi pričvršćenoj na stražnji dio kamiona, naravno grčevito se držajući za ručku, i poskakujući na svakoj rupi i svakom kamenu. Kada mi nakon dvadesetak minuta nude da sjednem, jer se u krletci oslobodilo mjesto, odbijam ovu ljubaznu ponudu i nastavljam visiti sa stražnjeg dijela kamiona. Lokalci mi putem mašu. I smiju se. I znam da misle «Evo još jednog blesavog stranca...». U jednom trenutku prolazi i VIP doubledecker za Luang Prabang. Vozač i stjuard me pozdravljaju. Osjećam se kao zvijezda.
Vjetar u kosi. Zrake sunca na koži. Prašina u očima. Krajolik je prekrasan. Cesta, na trenutak savršeno asfaltirana, a onda dio makadama, pa opet asfaltirana, zavojito se polako penje u planine. Izmjenjuju se šume, koje na dijelovima više izgledaju kao šikare, s poljima «suhih kultura» pa s rižinim poljima. Povremena sela uz cestu su zapravo samo nekoliko nabacanih kućica od drva, bambusa i slame. Što se više udaljavam od Vientianea, one se doimaju sve nestabilnijima, a beton sve više ičžezava iz vidokruga. Kako li samo ovako nestabilne ove nastambe odolijevaju kišama u kišnom razdoblju?
A onda oko Vang Vienga pejzaž postaje još ljepši. Iznad mjesta se uzdižu impozantne vapnenačke stijene poput kolososa čuvara. A na i najmanjem dijeliću stijena gdje se zemlja uspjela zadržati nalazi se zelenilo. Neke od stijena visoke su i par stotina metara. Gledajući ih tek sada dobivam potvrdu da se zaista približavam Himalaji. Ona prava Himalaja je još nekoliko tisuća kilometara od mjesta gdje se sada nalazim, ali teren se sve više diže i postaje sve nepristupačniji. Uvertira u Veliku planinu.
Na autobusnom kolodvoru u Vang Viengu silazim napokon s kamionske platforme. Sav sam prašnjav, a kosa mi je od siline vjetra sva prema unatrag i u ogledalu izgledam strašno. Da imam sijedu kosu, ne bih se puno razlikovao od looka Alberta Einsteina.
Još jedan pho za ručak i ubrzo nastavljam put prema Luang Prabangu. Ni ovaj put nemam sreće da uhvatim bus, već idem kombijem. U malog «Kineza» natrpano nas je desetak, sve odreda stranci s raznih krajeva svijeta. Prostora za noge je malo. No, osjećaj sardine u konzervi smanjuje otvorenost prostora izvan kombija. Nastavljaju se planine. Nema im kraja. Neprestano, dokle pogled seže, nižu se planinski vrhovi. Oni bliži su puno vidljiviji, dok se oni u daljini tek očitavaju u predvečernoj sumaglici. Šume i polja na padinama. Čak je 69% laoske površine pokriveno šumama, a 70% Laosa su planine. Sjeverni dio je u potpunosti planinski. Kao da se Bog prilikom stvaranja svijeta odjednom umorio u trenutku kada je bio na Laosu pa je stoga, onako horuk, zgužvao komad papira i bacio ga na Laos.
U kombiju Amerikanka i Australka cijelim putem od Vang Vienga do Luang Prabanga melju sto na sat. Uvjeren sam da ih je nakon nekog vremena svima pun kurac, ali iz pristojnosti nitko ništa ne govori.
Tako prvi sat vožnje svi zajedno prolazimo dosadašnja iskustva iz Laosa.
Drugi je sat rezerviran za Vijetnam.
U trećem satu vožnje američko-australska kombinacija nas časti pričama iz Kambodže.
A u četvrtom smo na Tajlandu.
U petom satu još jednom slavimo Božić i Novu godinu.
U šestici cikcak putujemo po svijetu.
Sedmog sata – hvala nebesima- nije bilo.
Svi znamo da kokoše kokodaču, ali ova američko-australska kombinacija potukla je sve rekorde.
U Luang Prabangu lako nalazim pristojan smještaj u centru za male pare.