Marketing
Bubnjar Steve Gadd / časopis Modern Drummer
Želio bih podijeliti inspiraciju koju mi pruža bubnjar po imenu Steve Gadd. Gadd je jedan od mojih all-time favorita. Taj bubnjar ima sve: svira sve stilove suvereno, ima nevjerojatan groove, fenomenalan timing, uvijek svira za pjesmu (a ne za bubnjare u publici), i jedan je od najsnimanijih bubnjara svih vremena. Živuća legenda, tu nema sumnje.
Evo, da me netko pita u 3 ujutro što mi se to toliko sviđa kod Steve Gadd-a, odgovor je:
GROOVE
Obratite pozornost kako Gadd naglašava triolske prelaze koje Wonder svira, naravno, na svim pravim mjestima. Meni je osobno vrhunac na 3:24 kada Wonder "razrješuje" tzv. dizalicu ("Higher...") četvrtinskim triolama, i gdje se Gaddov triolski fill perfektno isprepliće s Wonderovim. Ljepota.
Nadalje:
SVESTRANOST
Gadd je vrhunski jazz bubnjar, i izvrstan je u svim stilovima jazza = ovdje ga vidimo u fantastičnoj bop interpretaciji standarda St. Thomas. Obratite pozornost na neumornog Eddieja Gomeza kako lijepo drži sve na okupu, dok se vrhunski pijanist Masahiko Satoh i Steve izmjenjuju na soloima. Meni je iznimno simpatično kako Gadda nije strah zaustaviti se nakon odsvirane fraze. Poslušajte kako lijepo frazira u periodu 0:36 - 0:47, nakon čega staje, jer je jednostavno "rekao" ono što je tada htio reći i krenut će dalje u kompoziciju tek nešto kasnije, nakon što ponovo "uđe"u stvar. Ma, genijalno!
MUZIKALNOST I SUVERENOST
Ne znam za puno "bijelih" bubnjara koji ovako sviraju tzv. Latin glazbu. Ovdje ga gledamo s fenomenalnim pijanistom Larryjem Goldings-om, koji svira fantastičnu Jobimovu "Chega de Saudade". Obratite pozornost na prostor između Gaddovih nota. Kako se to lijepo osjeća. Kako Steve od samog početka kompozicije daje izvrstan bossa nova feel, tempo i kako kroz cijelu izvedbu odabire prava rješenja u pravom trenutku. Gaddov instrument je uvijek izvrsno naštiman, a Steve UVIJEK odlično zvuči.
U temi ovog posta je i MODERN DRUMMER. Većina bubnjara zna kako se radi o vjerojatno najkvalitetnijoj i svakako najčitanijoj specijaliziranoj publikaciji za bubnjare i perkusioniste općenito. Topla preporuka SVAKOM bubnjaru da se pretplati na Modern Drummer: svaki od brojeva sadrži SVE što trebate znati o sviranju bubnjeva. Naravno, ukoliko se čitaju pametne stvari, a ne samo gledaju plaćeni oglasi proizvođača bubnjeva i prateće opreme.
Danas sam imao namjeru odmoriti popodne i uzeo sam u ruke izdanje Modern Drummer-a (November 2007) da lakše zaspim. Otvorim na intervju s jazz velikanom Carl Allen-om i, naravno da nema više ništa od spavanja, no taj me intervju potakao da napišem i par riječi o meni neshvatljivom trendu kojeg sve više i više primjećujem kod velikog broja glazbenika općenito, ali hajdemo se koncentrirati samo na bubnjare ovom prilikom: opsjednutost opremom, umjesto koncentracije na vježbanje, kvalitetno slušanje glazbe i usavršavanje vlastitih sposobnosti u solo kontekstu i kontekstu sviranja s drugim muzičarima.
U ovom kontekstu, osobno mi vjerojatno najviše smeta kad mi netko nakon koncerta priđe i kaže "super ste odsvirali. Negoooo, koji ti je to doboš, odlično se čuje?" ili "...činela..." ili "...drum set..." itd itd. Velikom broju ljudi nikako da uđe u glavu da je oprema apsolutno sekundarna.
Za argumentaciju ovog stava, za kraj posta bih se želio ponovo osvrnuti na (po n-ti put) pročitani intervju s Carl Allen-om. Evo jednog izvatka iz tog intervjua s jednim od vodećih jazz bubnjara današnjice:
Years ago I played in Paris, and Billy Higgins and Art Blakey were on the same gig. The drums were horrible. The bass drum was a 24", and there were no heads on the bottom of the drums. But we all had to play them. When Higgins played, it was great. When Art played, it was magical. And then when I played, it was awful.
After the gig, I was kicking chairs and throwing boxes backstage. Then Art came over, put his arm around me, and asked, "What's wrong?" I said, "Art, the drum rider said an 18" bass drum." He said, "Let me ask you a question: Do you play the drums, or do the drums play you? If you could really play, it wouldn't matter." He walked away laughing, and I felt about two inches tall.
Post je objavljen 28.12.2010. u 14:25 sati.