Pregled posta

DAN 16, 10.12.2010. – A najljepše je kada nakon 19 sati po autobusima napokon stigneš na plažu... (iz Yangona za Ngwe Saung, Burma)

Trinaest sati kasnije japanski otpad ulazi u kolodvor na periferiji Yangona. Razdanilo se i u šest sve već vrvi od akcije. Zaskaču me taksisti. Uzimam jedan od taxija jer bus za plažu ide s drugog kolodvora koji je na potpuno drugom kraju grada.
«Koliko?», pitam taksista.
«6000 kyata.», odgovara mi kao iz topa. Ja odmah uskačem jer to je cijena koju spominje i Lonely Planet. Burma je do sada jedina zemlja koju sam posjetio, a u kojoj su taksisti, rikšaši i tuktukovci pošten svijet. Cifre koje u Burmi dobivam za gradski prijevoz su identične onima koje se navode u Lonely Planetu što je posve iznenađujuće jer su u drugim zemljama, pa tako i kod nas, posebice u Splitu ili Zadru, taksisti ti koji će prvi zajebati stranca.
Taxi vožnja traje pola sata i taksist me točno iskrcava pred autobusom. Vidjevši ga, meni mrak na oči. Još jedan «Japanac», ali ovaj skoro pa ratni veteran tamo iz drugog svjetskog rata. Sjedala nema, već su tapecirane klupe, toliko izlizane da zapravo pod guzicom osjećaš samo dasku. Vozio sam se ja već u ovakvim krntijama. Sjećam se posebice jedne takve u kojoj sam u Peruu preko Anda proveo 24 sata. Ali tada sam bio mlađi i lakše sam izdržavao sate i sate u busevima.
No, dobra stvar, kada vidiš ovaj bus, jest da shvatiš da onaj iz Bagana za Yangon zapravo i nije bio loš. I da se zaista, ako sad usporedimo, radilo o modernom prometalu.
«No seats! All full!», maše mi vozač papirom s popisom putnika. O da, čak i imaju listu putnika, ali ona uvijek izgleda kao da ju je ne jedna krava, već čitavo stado žvakalo.
Gledam papir i zaista se čini kao da je sve puno. A ovaj bus, koji već kasni 15 minuta zbog mene, jedini je iz Yangona za Ngwe Saung. Postoji i druga opcija, a to je uzeti lokalni bus za Pathein, najveći grad u delti Ayeyarwaddyja, i onda tamo presjedati na još lokalniji bus za Ngwe Saung. Ne želim ni razmišljati...
No, na moj spomen Patheina i drugog busa, vozač postaje nevjerovatno mrzovoljan. Sada je oko mene već skoro pa desetak ljudi. U Burmi je stranac i sve što ima veze sa strancem atrakcija.
Vozač mi sada nudi da sjednem u prolazu na mali plastični stolac. Vidio sam da se tako Burmanci voze po autobusima, ali samo ako je relacija kraća, a šest sati vožnje do Ngwe Saunga nije nipošto kratko. Vozač mi još jednom pred nosom maše s onom istom listom putnika i ponavlja jedno te isto:
«Full!».
Ja razmišljam da li da ipak uđem i da se žrtvujem šest sati. Stojim na mjestu. Gledam bus. I u tom trenutku kao da je neka dobra vila mahnula čarobnim štapićem i odjednom postoje u busu dva slobodna mjesta. Vozač, sve mrzovoljniji jer kasnimo, gura me unutra. Posjeda me na najbolje mjesto i to točno iza njega gdje ima i najviše mjesta za nogu. Suprotno očekivanju, naplaćuje mi normalnu tarifu. Kasnije u razgovoru s Nijemcima, koji su također bili u busu, saznajem da sam jako dobro prošao. Ne samo da sam dobio najbolje mjesto, nego sam ga i platio par dolara manje od njih!
Cesta do Ngwe Saunga je pak u skladu s očekivanjima – ne samo grbava, već i puna rupa, a posljednjih 40-tak kilometara i toliko uska da se, u usporedbi s njom, naše otočne cestice doimaju kao pravi višetračni autoputevi. Koliko je loše, lako je zaključiti – između Yangona i Ngwe Saunga je šest sati vožnje, a zapravo samo 225 kilometara!
No, pejzaž je jedan od onih gdje bi najradije izašao iz autobusa i počeo slikati, čak i da nisi nikad ranije uzeo kist u ruke, ali teško je odlučiti gdje bi to točno izašao jer je cijela regija prekrasna. Nakon 2000 kilometara toka ovdje se Ayeyarwaddy ulijeva u Bengalski zaljev. Ali prije nego što nestane, stvara deltu s nebrojeno mnogo kanala. Kroz širom otvoren prozor svoje današnje krntije promatram pejzaž koji je potpuno različit od svega što sam dosad vidio u Burmi – voda ovdje znači život više nego drugdje. Kanali su posvuda, kao i mostovi, drveni i toliko nestabilni da kad krntija prolazi preko njih, putnici zadržavaju dah. I rižina polja. Zelene se dokle pogled seže, tek se u kadar ubaci koje manje selo s trošnim kućicama od palmina lišća ili koja pagoda.
Deltu Ayeyarwaddyja je 2008. godine pogodio strašni ciklon. Ciklon Nargis s vjetrovima jačine od gotovo 200 km/h te plimni val opustošili su deltu. A kako je većina kuća ovdje lake građe, nestala su čitava sela. Vjeruje se da je poginulo između 138,000 i 300,000 ljudi, a između 1.5 i 2 milijuna ljudi je ostalo bez krova nad glavom, bez hrane i vode. Burmanska vlada je presporo reagirala, a međunarodnim organizacijama je zabranila pristup delti. I da stranci ne bi vidjeli stvarno stanje stvari na terenu, generali su posve zabranili bilo kojem strancu kretanje u području delte. Delta Ayeyarwaddyja je postala još jedan 'restricted area'.
Ngwe Saung nije tada bio direktno pogođen Nargisom, ali indirektno jest. Naime, oko godinu dana je područje delte bilo zatvoreno za strance, a da bi se došlo do Ngwe Saunga treba proći kroz deltu. S obzirom da oko Ngwe Saunga nema ni luke ni aerodroma i da jedino postoji kopnena veza, automatski je i Ngwe Saung postao zabranjena zona.
Danas je delta opet u punom zamahu. U Ngwe Saungu su opet otvoreni skoro svi hoteli. Moj, Shwe Hin Tha Hotel, ima dobre kritike u Lonely Planetu i na internetu, jedan je od najjeftinijih i na krajnjem južnom i najmirnijem je dijelu kilometrima i kilometrima dugačke pješčane plaže. Valja rezervirati ranije budući da je visoka sezona, što sam učinio telefonski iz Bagana prije dva dana. Hotel ima ukupno 22 bungalova, polovica je od bambusa, a polovica su zidani bungalovi. Ovi prvi su jeftiniji, svega 15 dolara po noćenju s doručkom, pa sam i ja uzeo jedan. Ovo su jedni od najboljih bungalova na nekoj od plaža na kojima sam bio i odnos cijene i kvalitete je više nego dobar. Zapravo, s izuzetkom prijevoza, sve ostalo u Burmi ima savršen odnos cijena-kvaliteta.
I bungalov ima trijem s otvorenim pogledom na ocean. Savršeno za promatranje zalaska sunca. A potom te zvuci oceana polako uljuljaju u san.