Vecer je bila hladna i mraz je nekako snazno stiskao staklo skolskog prozora i mutio mi pogled u daljinu. Imao sam osam i nesto, balavi deran koji u skoli nikad nije imao puno problema, a dovoljno daleko da osjeti teret zivota. Bio je prosinac, i to negdje pred kraj. Lupkajuci po stolu s olovkom nervozno sam iscekivao skolsko zvono. Danas tata dolazi po mene i idemo u njegovu firmu. Dolazi Deda Mraz. Krupan lik s bradom kojeg sam se vise bojao nego sto sam mu se radovao, ali to je bio pravi deda mraz s pravim poklonima za razliku od onog maminog iz općine kojeg smo rijetko vidjali i ciji su paketi bili paketici, s malo slatkisa i nepotrebnim stvarima za jednog osmogodisnjaka. Dvorana je bila puna tatinih kolega s klincima poput mene i brata. Prigodni program samo je nepotrebno oduzio ono zbog cega smo svi tu, dok sam ja u glavi vrtio milijun scenarija ovogodisnjeg novogodisnjeg paketa. A u paketu sam dobio bolnicka kola na baterije, brdo cokolada i kraš bombona. Sreca na licu nije se morala iscrtavati da bi bila vidljiva. Volio sam tatinog deda mraza i volio sam tu toplinu u decembru.
Post je objavljen 11.12.2010. u 11:34 sati.