Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/emanuele

Marketing

Priznajem....aj em freak

Okej znam da sam freak kada su u pitanju malena (a pritom mislim na stvarno malena) bića, dlakava il možda ne, sa dvije ili ne dao Bog više nogu. Žohara primjerice ne mogu vidjeti ni krepanoga. Čak i tada u rigor mortes (il kako već) stanju mi predstavlja apsolutno po život opasnu beštiju. I pokušavala sam po sto puta riješit se te nazovimo je tako fobije (mrzim tu progletu riječ) ali kad sam nakon bliskog kontakta sa istom shvatila kako nikada, ali baš nikada neću ostati mirna i bez visoko tonažnih krikova odlučila sam nekako živjeti s tim. Pod živjeti mislim na sljedeće mjere opreza koje sam sama sebi uvela:

1. nikad, ali baš nikad ne uvlačiti ruku u uske i mračne prostore po stanu, pa čak ni ako mi netko drži stražu i uperenu lampadinu kraj rupe.

2.nikad ne ubijati pauka sa krpom uz zamah jer se isti može odbit na zid, pasti mi na glavu, osakatit me i oživit (nikad se ne zna) pa me napast

3.kad me u snu probudi zov prirode upaliti sva svijetla po stanu radi malih bića koja noću izlaze u život, a na koje bi ja mogla stati nogom nakon čega bi uslijedilo buđenje svih u kvartu (vjerujte mi na riječ gora sam od sirene)

4. uvijek, ali baš uvijek tražiti od susjede da mi napomene ako je u portunu žohar pa da znam sljedečih nekoliko sati, po mogućnosti i dana ne izlaziti uz kuće, a u slučaju nužde kroz prozor

5. ne dirati nikakve biljke po stanu ako prethodno netko prije mene ne provjeri kakvo je stanje u tom grmlju

Znam da je većini ovakav strah smiješan (meni je doduše žalostan) no godine truda i rada natjerale su me da shvatim da se klin klinom ne izbija i da ovih pet stavki mjra opreza za mene znače život.

Post je objavljen 06.12.2010. u 22:17 sati.