Pregled posta

DAN 7, 01.12.2010. – Kad miševi kolo vode, a muškarci hodaju u haljinama (od Yangona do Mandalaya, Burma)

Vani je još uvijek mrkli mrak, ja dolazim na željeznički kolodvor. Vlak pronalazim bez problema. Staru kinesku krntiju koju je vjerovatno krstio još Mao Tse Tung koji odavno leži tamo balzamiran u Pekingu, ali njegov vlak i dalje vozi. Pogled na tzv. običnu klasu i njene tvrde drvene klupe popraćen je mojim znakom olakšanja što se cijeli dan u njima ne moram truckati. A onda malo hladnog tuša jer čim sam ugledao tzv. višu klasu sjedala pao mi je djelomično mrak na oči. Riječ je o foteljama, ali toliko izlizanim foteljama da kad sjediš, osjećaš pod guzicom metalne opruge. Naslon je spušten u gotovo ležeći položaj, ali tako je fiksiran čini se godinama, što pak znači da ću cijelim putem do Mandalaya morati biti u skoro ležećem položaju. Prljavo, hrđavo – onako trećesvjetski.
Kolodvor me podsjeća na kolodvore koje sam viđao po Indiji – prljav, smradljiv, pun svakakvih likova, trgovci na sve strane, ljudi spavaju po podu... Teško je ne primjetiti muškarce u haljinama. To je tradicionalni longyi, komad platna koje se veže u suknju, a koju u Burmi više nose muškarci nego žene. Primjetio sam ih i sinoć na ulici na putu od aerodroma do hotela. Žene pak, a i poneki muškarci, lice imaju prekriveno thanakha pastom krem boje koja se dobiva od nekakvom drveća, a kažu da je dobra za njegu lica, odnosno protiv bora, a služi i kao šminka.
Mijanmarske željeznice nažalost su u domeni generala pa htio ili ne, novac odlazi u njihov džep. Ali 16 sati puta do Mandalaya teže bih preživio u nekom tandrkalu od autobusa, nego u ovom tandrkalu od vlaka. Još uvijek stranci u Burmi karte za vlak plaćaju puno više od lokalnog stanovništva i uvijek isključivo u dolarima. Tako na primjer dok lokalci kartu za vlak Yangon-Mandalay u višoj klasi plaćaju 8000 kyata, što je nekih 10 dolara, stranci istu plaćaju čak 30 dolara! I uvijek u dolarima i uvijek isključivo novim novčanicama dolara jer stare, malo poderane, lijepljene ili zamazane u Burmi ne prihvaćaju. Sinoć sam u hotelu promijenio nešto dolara u burmanske kyate jer se kyatima plaća najčešće bus, taxi, hrana u restoranima i slično. Za 50 dolara dobio sam čak 40 novčanica od po 1000 kyata jer je novčanica od 1000 kyata (vrijednosti malo više od jednog dolara) najveća koja postoji u Burmi. S povećim svežnjem novčanica koje mi ne stane u novčanik, već ga moram nositi posebno u kuverti, osjećam se kao milijunaš.
Vlak 03Up za Mandalay na vrijeme izlazi iz yangonskog željezničkog kolodvora i relativno brzo ostavlja Yangon iza sebe. Kako se počinje daniti, polako oko sebe počinjem primjećivati nepregledna polja i seljake kako ih obrađuju na način kako se na Zapadu obrađivalo prije gotovo sto godina. Nema ovdje nikakve mašinerije, sve se radi ručno ili, u najboljem slučaju, koristeći volovsku zapregu. Točnije zapregu vodenih bizona kojih ovdje ima u izobilju i uz pokojeg pravog vola, uglavnom su oni ti koji se viđaju po poljima. Prvi traktor i nešto druge mašinerije vidim tek na polovici puta, nekih sedam-osam sati nakon polaska iz Yangona, u okolici Nay Phi Thawa. Sve je dosta pusto cijelim putem od Yangona do Mandalaya da je teško povjerovati da ova zemlja ima nekih 48 milijuna stanovnika.
I sve je ravnica. Tek u daljini, jako daleko, vide se planine koje su off-limit za strance. Ovu željezničku prugu izgradili su još Britanci i od njihova odlaska u nju se skoro ništa nije ulagalo. Zato i vlaku treba 16 sati da prođe 620km dugu dionicu od Yangona do Mandalaya. Na Zapadu, ili čak u Kini, ova ravnica bi mogla biti iskorištena za jedan od onih superbrzih vlakova koji dostižu brzine od 400-500 km/h. Ali ovo je Burma...
Vlak ide ponekad tek 20 km/h, a ponekad dostigne i dvostruko toliko, ali uvijek uz ogromno tropoštanje i takvo ljuljanje lijevo desno da se osjećam kao malo dijete u kolijevci i čudim se što se već ova krtnija nije prevrnula. Kako li ju uz ovakvo intenzivno ljuljanje uspijevaju održati na tračnicama?!
Svakih sat do dva vlak staje na manjim stanicama. Samo minutu dvije, tek toliko da izađu oni koji moraju izaći, a uđu oni koji moraju ući. A na svakoj stanici ulazi u vlak čitava horda prodavača svega i svačega, od kuhane riže, povrća i voća do prodavača upaljača, koji pokušavaju tako zaraditi koji kyat za život.
Moji suputnici su uglavnom malo viša klasa Burmanaca. Žena iza mene, nalakiranih noktiju i sa zlatnom narukvicom, inzistira da me časti klipom kuhanog kukuruza od 200 kyata, budući da mi prodavačica nema dati kusur od tisućice. Ispred mene obitelj za koju bih ruku u vatru stavio tvrdeći da je ili riječ o nekoj generalskoj obitelji ili su barem dobro povezani s generalima. I muž i žena i dijete bolje odjeveni. Ona s rukama prepunim zlatnih prstenja i narukvica. On s ultraskupim zlatnim ručnim satom. I svaki put kada mi netko uputi koju riječ, tip se okrene i uputi mi nekakav prijeteći pogled. Ne bih se iznenadio da u slobodno vrijeme špijunira i da pripada burmanskom KGB-u.
Oko pet sati popodne počinje padati mrak i na pozornicu počinju stupati miševi. Najprije jedan, a onda njih sve više počinje trčkarati uokolo. Mali su, ali nije ih ugodno gledati. Miševe u vlaku nisam doživio ni u Indiji. Bilo ih je tamo oko vlakova, na stanicama, ali u vlaku nikad. Na trenutak sklapam umorne oči i par sekundi kasnije budi me nešto u krilu. Otvaram oči, a ono na moju stravu u krilu pronalazim miša! Tko zna kako se popeo na sjedalo, ali ja sam u tom trenutku tako poskočio kao da me netko užarenim pendrekom odalamio po guzici. Suputnicima očito miševi nisu nikakva novost jer se nitko na njih ne obazire. Ja do Mandalaya više ne sklapam oči.
S 45 minuta kašnjenja vlak 03Up iz Yangona ulazi na mandalayski kolodvor. Kolodvo je u ove kasne sate dosta prazan. Jedino su tu uvijek nezaobilazni vozači tuk tukova i rikši, koje se ovdje u Burmi zovu trishaw. Uzimam tuk tuk do hotela. Prvi izbor je pun, ali nedaleko, u Hotelu Nylon pronalazim čistu sobu sa satelitskim TV-om (koji vjerovatno neću nikad ni koristiti), klimom i kupaonicom (koju jedva čekam koristiti). Sve za osam dolara. Doručak uključen. Valjda nema ovdje miševa...