Pregled posta

DAN 3, 27.11.2010. – Muškarci sa ženskim torbicama (Seoul, Južna Koreja)

Sinoć kada sam se vratio u hostel, primjetio sam da su svi kreveti u spavaonici zauzeti. Znači, imam nove cimere. Negdje u rano jutro otkrio sam da se ne radi o cimerima, već pet-šest cimerica koje su se nakon lumpovanja po barovima i diskoklubovima odlučile oko 2-3 ujutro vraćati u hostel u grupicama od po dvije. Naravno, bilo je tu kokodakanja do mile volje, ne obazirući se da netko u 2-3 ujutro možda i spava.
Kada sam se malo prije osam pojavio pred Lotte Hotelom, u centru grada, totalno sam neispavan. A pred ovim petozvjezdašem sam zato jer odavdje kreće tura za demilitariziranu zonu, strogo čuvana granica između dviju Koreja. Granica je svega 55km udaljena od Seoula pa stoga još više je fascinantan polagani tempo života u ovom gradu. Čini se kao da se nitko ne zabrinjava previše tom činjenicom. To je na primjer udaljenost između Zagreba i Karlovca.
No, od izleta ipak ništa. Kako su se Koreje malo porječkale, do daljnjega su otkazani svi turistički obilasci granice. Kažu mi u agenciji da su jučer zvali moj hostel i zamolili da mi proslijede obavijest. Ne znam da li lažu ili su stvarno zvali hostel, a ovi mi nisu rekli, ali do mene obavijest nije došla.
Ne znam što da radim ovako rano ujutro. Kod nas u osam sve već vrvi životom, ali ovdje ljudi na posao uglavnom odlaze tek u deset. Vani je još uvijek polumrak, hladno je za popizditi, ulice su skoro pa prazne, a trgovine i kafići skoro svi zatvoreni. Nalazim nekakav lanac francuskih slastičarnica i sjedam da se malo ugrijem i da nekako izgubim barem sat vremena. Moram lastminute organizirati današnji dan.
Odlučujem dan provesti u laganini šetnji gradom posjećujući gradske tržnice i parkove. No, prvo odlazim do glavnog turističkog ureda u centru grada po karte i informacije u vezi sutrašnjeg skijanja. Seoul je nevjerovatno turistički orijentiran grad. Posvuda su info punktovi za turiste (u svakoj ih je četvrti po nekoliko), sve oznake su uz korejski i na engleskom, a turist može u svako doba dana ili noći nazvati besplatni broj telefona gdje će dobiti željene informacije ili gdje će mu netko pomoći preko telefona u komunikaciji s npr. taksistom ili konobarom u restoranu. Koreanci jako slabo govore strane jezike, ali svaki nabacuje nešto pidgin engleskog, zatim je tu nezaobilazna upotreba nogu i ruku i uvijek prisutan osmjeh. I komunikacija ipak najčešće funkcionira. Koreanci su jako ljubazan, nasmješen i susretljiv narod. Usudio bih se reći da su čak susretljivi i od Japanaca. Imam osjećaj da znaju malo više od Japanaca uživati u životu. A turist je za njih svetinja. Stvarno se čovjek osjeća ugodno u Koreji.
Vani lagano pada susnježica koja se s vremenom pretvara u snijeg. Tek toliko da zabijeli krovove starih korejskih kuća u Namsangol Hanok Villageu, muzeja na otvorenom gdje su premjestili nekoliko starih hanoka koji su nekad bili razbacani po čitavom Seoulu. U jednoj od tih starih korejskih kuća danas se nalazi čajana pa iskorištavam priliku za kratak predah uz čaj od marelice. Sjedim na drvenom podu, ispod mene ondol tj. tradicionalno korejsko podno grijanje. Gledam kroz prozore. Vani počinje izlaziti sunce, ali svejedno je još uvijek jako hladno.
Seoul je i jedna velika tržnica. Tržnica i robnih kuća na svakom je koraku. Ali i njihove tržnice više nalikuju robnim kućama, nego tržnicama u našem poimanju te riječi. Na nekoliko katova u zatvorenom prostoru nalazi se npr. u Dongdaemun Marketu porazbacana svaka vrsta tkanina; u Namdaemun Marketu nema čega nema, od robe do hrane; Noryangjin Market je zapravo jedna ogromna ribarnica, koja se veličinom može mjeriti samo s čuvenim Tsukijijem u Tokiju; Yongsan Market je prepun svakojake elektronike, no čini mi se da cijene baš i nisu kompetitivne u odnosu na tokijsku Akihabaru. Bilo kako bilo, svaka od tih tržnica je toliko velika da se bez puno razmišljanja čovjek lako može pogubiti.
A onda su tu moderne robne kuće. Iza svakog ugla je barem jedna i nerjetko imaju i deset katova. Čini se da se Koreanci furaju na marke pa je svaka prepuna Chanela, Armanija, Versacea, Louis Vuittona i sličnih. Ne mogu se odlučiti da li sam u Americi vidio veći konzumerizam od ovog u Koreji.
A što se tiče odjevanja, u Koreji se i muškarci i žene jako lijepo i zapadnjački odijevaju. Nema eksentricizma kao što se viđaju po Japanu. Elegancija živi u Koreji. Jedino čudno je vidjeti dečke kako uokolo bez beda nose ženske dizajnerske torbice. To je u Koreji trenutno jako in. I očito nikoga to ne zabrinjava previše. Muškarci sa ženskim torbicama... Kako bi to samo izgledalo kod nas...
S Namsana, jednog od brijega koji okružuju Seoul, a do čijeg vrha vozi moderna žičara, bacam pogled na grad koji je danas obavijen maglom. Sunce tu i tamo proviri, ali nikako njegove zrake konačno razbiju tu maglu. Posvuda na tornjevima, kao uostalom i po ulicama, nalaze se reklame onih poznatih korejskih multinacionalnih konglomerata – Hyundai, Samsung, Kia, LG... Većina ljudi radi u tim konglomeratima, a kod nas su oni malo poznati. Na primjer za Hyundai znamo da proizvodi aute, ali tko zna da proizvodi i televizije ili dvd playere. Samsung je poznat po elektronici, ali ja sam u Seoulu naišao i na trgovinu Samsung Fashion. Zamislite jedna prijateljica sretne drugu na ulici i ova je pita: «Što to nosiš na sebi? Super izgleda!». Druga joj odgovori: «Nosim Samsunga. Baš je udoban.»
Navečer metroom odlazim na drugi kraj grada, u Bucheon. Zapravo je to nekada bio poseban grad, ali ga je Seoul progutao i danas pripada širem metropolitanskom području Seoula. Kako je rush hour, malo je gužve u metrou, ali opet sve funkcionira civilizirano. Ljudi se zabavljaju sa svojim mobitelima. Uglavnom gledaju televiziju jer ovdje u Koreji imaju drugačiji sustav mobilne mreže koji im u bio kojem trenutku omogućuje da gledaju televiziju. Izvuku samo kratku antenu i na mobitelima gledaju uživo televiziju.
U Bucheon dolazim iz jednog jedinog razloga – na skijanje. Da, dobro ste me čuli. Skijanje u gradu. Woongjin je ogroman zabavni kompleks koji uključuje Waterdoci (zatvorene bazene s toboganima), Kidsdoci (igraonica za klince), Golfdoci (golf teren gdje ljudi nabijaju golf lopticu i tako vježbaju snagu i daljinu) te Snowdoci (dvorana za skijanje).
Snowdoci je jedna od 12 skijaških dvorana na svijetu i prva u Koreji. Sastoji se od glavne staze dužine 270 metara i širine 40 metara te pomoćne staze dužine 70 i širine 30 metara koja se uglavnom koristi za sanjkanje. Također, na jednom dijelu staze nalazi se i funpark za snowbordere te dio za mogulsko skijanje. Staze imaju nagib plavo-crvene staze, a do vrha vozi pokretni tepih što baš i nije lako jer skijaš ne može odmoriti noge, a i tepih je dozlaboga spor. Snijeg je naravno umjetni, ali kako temperaturu u dvorani održavaju na koji stupanj iznad nule, on je dosta mekan i vodenast, nalik prirodnom proljetnom snijegu. Skijaši su uglavnom početnici i rjetko se tko od njih usudi otići do vrha, na dio koji se deklarira kao crveni. Snowdoci je odličan izbor za učenje skijanja, kao i za one koji žele skijati u ljetnim mjesecima jer je dvorana otvorena kroz čitavu godinu.