Malo je ljudi za koje bi se zakunuo da ih volim. Nevažno je gdje smo se sreli, je li se viđamo često, koliko smo udaljeni. Udaljenost srca se ionako mjeri nekim drugim mjerama od ovih fizičkih, službenih. Metar je mjera davno dogovorena i baš kao kilogram se čuva kao originalni fizički predmet, negdje u Parizu ako se ne varam. Mjeru srca ima "onaj gore" i, ponekad nas s njom spoji, onako odmjereno, nezasluženo. Iako se ljubav ne mjeri, nego dokazuje tiho, ja sam ipak ljubav mjerio. Znam, nije mi to kalkuliranje na ponos. Ali, iako znam prepoznati ljubav prema nekome time što mi uopće nije jasno zašto volim tu osobu...prema nekima sam nekako to mogao i opipati, izmjeriti, možda napola srcem, napola razumom. Kada bih pogriješio ili bio grub prema nekim ljudima, udaljivši se svjesno od njih...eto, neki od njih nebi gledali na ponos, pravdu kao ja. Nebi tražili ispriku, nebi uopće mi dali nekakav oprost. Oni bi nastavili, kao da nesporazuma ili nečeg lošeg nije bilo. Ne, nisu mu trebali reći volim te, ponašali su se tako. Eh, ja to baš nisam uvijek uspijevao. Pa ti moram opet reći Nataša, znaš kaj...znaš to dobro...
Nabavio sam karte za tvoj omiljeni koncert, omiljena pjevača od kojega si mi poklonila 25 cd-a sa svim pjesmama i koncertima. Puno sam ih slušao. Pjesme tog malog panonskog mornara su mi nerijetko pomogle da plačem kada sam jedino to mogao.
Sada si ti bolesna, Nataša...i znam da češ teško se oporaviti do koncerta u prosincu. Dugo sam čekao taj koncert...da zajedno plačemo...a sad, šta ću ja na tom koncertu bez tebe...s kime ću plakati ?
Post je objavljen 28.11.2010. u 18:32 sati.