Tako si jednostavno nestala. Ugasivši vatru koja je gorjela snažno ponijela si posljednju iskru ljubavi koja je izgarala na žrtveniku čovječanstva. Da, pomislih tada da te imam, ali što je život nego igra skrivača u kojoj se skrivamo sami od sebe. Ta bojimo se da se ponekad i ne nađemo. Jer našavši sebe našli bi sve propuste, sve što je nestalo, ono što smo bili i što više nismo.
Opet dolaze neki novi snijegovi... I brišu se naši tragovi ispod imele... A bilo je to mjesto snova u koje rijetki uspijevaju naći put. Možda bijaše previše nestvarno da bi bilo stvarno. A tako to krene kada tumačim stvarnost. I mislim da je ne mogu protumačiti. O da, nekad sam je tumačio. Nekada sam se borio sa lavovima... Sada, lagano propuštam da stvari prolaze pokraj mene. Ma znaš i sama... Ipak si me poznavala. Dovoljno da mi ukradeš dušu... Srce kao da je oduvijek pripadalo tebi... Ali, to više nije važno. Jednom ćeš shvatiti...
Post je objavljen 26.11.2010. u 23:18 sati.