Nisam još ni primirisao Južnu Koreju, čekao sam let na kairskom aerodromu kada su mi počele stizati poruke na mobitel: «Počeo je rat u Koreji! Sjeverna Koreja napala je Južnu!». Odmah sam se priključio na internet i uvjerio se da je Sjever zaista napao Jug, ali da su poruke o nekakvom ratu bile preuveličane. Susjedi su se jednostavno malo porječkali. Dvije Koreje redovito izmjenjuju paljbu preko granice, tek toliko da jedna drugu podsjete da je još uvijek tu te da svjetskim medijima dadu malo sočnog materijala. Istovremeno je u medije lansirana i vijest da, unatoč posljednjoj pogrančnoj paljbi, Sjeverna i Južna Koreja nastavljaju s planom zajedničke kandidature za domaćina svjetskog nogometnog prvenstva 2022. godine.
Istina, ovo je po mnogima najteži incident otkad je 1953. godine završio trogodišnji rat na korejskom poluotoku. Službeno, Sjeverna i Južna Koreja još uvijek su u ratu jer mirovni sporazum nikada nije potpisan, a 1953. korejski je rat završio tek jednostavnim primirjem koje je još uvijek na snazi. Ne vjerujem da će se ova pogranična paljba pretvoriti u nešto ozbiljnije pa stoga nisam ni poslušao savjete određenih ljudi koji su mi savjetovali da u Koreju ipak ne idem. Ostajem pri onoj svojoj – u životu treba riskirati.
Krenuo sam vlakom prije sad već tri dana iz Zagreba u Budimpeštu, prespavao jednu noć u Budimpešti ne htijući sljedeći dan buditi se u extra rane jutarnje sate. U Budimpešti sam Egyptairom odletio do Kaira, a zatim ubrzo nastavio za Kuala Lumpur. Nakon desetsatnog leta, u malezijskoj me prijestolnici dočekala vrućina i takva vlaga u zraku da sam si još jednom, baš uobičajeno za mene, rekao da sam lud i glup što konstantno izabirem vruće i vlažne destinacije, s obzirom da toplinu i vlagu ne podnosim. Čovjek uči na pogreškama, ali očito ne i ja. Odlučio sam prespavati u jednom od aerodromskih hotela i sačekati današnji let Air Asije za Seoul. Posljednjih šest sati leta. Zaista je dug put od Zagreba do Seoula.
Seoul Incheon Airport smješten je na otoku Yeongjong, u blizini grada Incheona, na sjeverozapadu Južne Koreje i glavna su vrata ove zemlje. Udaljen je čak 52km od Seoula. Riječ je o novom aerodromu, otvorenom tek 2001. godine, čudo moderne arhitekture i tehnologije. Stari aerodrom Gimpo, koji je puno bliži Seoulu, danas se koristi samo za domaće letove te dva-tri međunarodna leta prema Japanu i Kini.
Nakon vrućine Kuala Lumpura, u Seoulu me ponovno dočekuje hladnoća. Temperatura je jedva iznad ništice i bez puno razmišljanja vadim zimsku jaknu iz torbe. Već mi je sada jasno da ću teško preživjeti Seoul sa samo jednim trapericama, jednom tanjom majicom dugih rukava i jaknom. Pa makar se radilo i o samo četiri dana. Sva odjeća koju sam ponio iz Zagreba je ljetna.
Kombinacijom aerodromskom vlaka i podzemne dolazim nakon sat vremena do Mapo-gu četvrti u kojoj se nalazi moj hostel. No, hostel treba i pronaći. Seoul ima jako čudan sustav ulica i kućnih brojeva. Kućni brojevi dodjeljuju se redom kako se svaka pojedina zgrada izgradi. Tako na primjer zgrada s kućnim brojem 5 može u istoj ulici biti tik uz zgradu s kućnim brojem 155. Ni lokalci se ne snalaze posve po svom gradu. A s obzirom na kaos s ulicama i brojevima, upute kako do nekuda doći su opisne. Tako je moja uputa do Kim's Friends Backpackers hostela izgledala ovako: «Iz podzemne stanice Hongik Univ izaći kroz izlaz 1. Nastaviti ravno 3 minute. Skrenuti desno kada se ugleda SK benzinska (u gradnji). Hodati 10 sekundi do raskršća na kojem su 7/11, TGI Friday Restaurant i Buy The Way trgovina. Skrenuti u ulicu s Buy The Way trgovinom i nastaviti ravno do Family Mart 8 trgovine. Nakon nje slijedi Mod's hair Paris 9 frizeraj. Hostel je iza njega.»
Bilo kako bilo, Kima uspijevam pronaći. Hostel je čist, ima grijanje, u studentskoj je četvrti i okružen tisućama jeftinih kafića, restorana i trgovina, a u osmerokrevetnoj spavaonici zapravo nas nije osam,već samo dvoje. Ipak je ovo niska sezona.