U ovo grozno vrijeme pred/među/tjekom/poslije, raspoloženja su mi katastrofa, ne znam bih li plakala, smijala se, živčanila...svašta...
I onda, u ove sitne sate proradi onaj najgori dio organizma- mozak.
Malo mašte, malo sječanja, malo svačega.
Sjetim se osoba koje su mi zagorčavale život, sjetim se osoba koje su mi nešto značile, obilježile možda mali dio mog vjeka ali ostavile veliki trag.
Sjetim se osoba koje su mi značile puno i previše. Pogotovo osobe koja više nije tu ali je u mom sječanju, slika na regalu, ruža koja još uvijek nije uvenula.
Da, bilo bi lijepo ne biti sam, ne kuhati samo sebi kavu, čuti dobro jutro ili se probuditi uz nekoga.
Stihovi glase ovako:
Možda ne znaš šta je samoća,
ne imati nekoga tko bi ti pružio ruku,
sa osmjehom te pogledao, pružio ruku i rekao
drago mi je da postojiš.
Ne smatram da sam prezahtjevna, šišaš popravke u stanu, zabijanje čavala, popravljanje kvake ako navećer ideš sam leć.
Ne tuguj kad među ružama nađeš trnje
nego se veseli kad među trnjem nađeš ruže!!!
Obožavam to cviječe. Odavno imam neku teoriju o ružama, možda će izgledati patetično ali zaboli me. Ruže su prekrasne ali osjetljive, zato i imaju trnje. Takve su žene. Osjetljive ali imaju trnje da ih čuva, donekle,dok ne naiđe netko tko to trnje želi potrgati.
Ja sam ona rijetka ruža, bez trnja, koju svaka budala uspije povrijediti, pokuša uništiti, "potrgati" latice. Venem, iznutra kao da venem. ALi opet dođe malo sunca, ugrijem se, nakupim energije za sutrašnji dan i novu budalu.
Davno, moja napisana pjesma opisuje....a nešto što god da bilo:
Smrt jesenje noći
U tami jesenje noći
dok mjesec zlatno sja
mislila je on će doći
da joj svoju utjehu da.
Dok u tami suze lije
a uspomena po mislima leti,
pita se čemu je kriva
i da li će on da je se sjeti!
Mjesec više se ne vidi
pokrio ga oblak tamni,
tuga sve je veća,
utapa se u tami.
Pokraj rijeke je stala,
u nebo tamno pogledala,
Boga je upitala
zbog čega je nastala...
grom je iz neba zaparao,
zvijezda je sa neba pala
jedan život u trenu je nestao
u tišini jakoga bola...
Krik ptice u letu
i tišina poslije toga,
ta djevojka plave kose
za taj tren molila je Boga!
U trenu zvijezde su nestale
kao i njezin život će otići,
ta djevojka plavih očiju,
i smrt jesenje noći!
Pa, eto, malo poezije još:
Suze na autobusnom kolodvoru
Na mome licu osmjeh
dok sa tvojih usana pozdrav zrači,
osječam da me voliš
a to mi tako mnogo,mnogo znači!
Suze žele oblit lice
i osmjeh na licu sve je teži
plakat ću kada odeš
kamen teški na srcu leži!
Teška suza niz obraz klizne,
a druga-ne dam da poteče,
jer poteči će ih još mnogo,
plakat ću-tužno srce reče!
Srce moje,tvoj odlazak boli
i patnji mojoj nikad kraja
odlaziš a iz moje duše
opet nestaje onog sretnog sjaja!
I dok gledam kako te autobus odvozi
s nostalgijom ti rukom mašem
i molim boga da ne nestane
te ljubavi u srcu našem!
A kad tvoj lik nestane s vidika
i snage da zadržim suze više nema
opet ću ponovno i iznova
prekopati po brdu uspomena!
I suze dok teku
a tebe tu nema više
oblaci crni nadvit će se na nebu
i moje će lice obliti more kiše!
Suze moje natapat će lice
i molit će one što prije da se vratiš,
da podjelimo opet sreću i osmjeh
i moju tugu opet da skratiš!
I doći češ opet u zagrljaj meni
i ljubit ću opet usne tvoje
a na autobusnom kolodvoru
sada dva bijela goluba stoje!
I opet češ otići daleko od mene,
dočekivat ću sama svaku zoru,
ali uvijek će ostati tamo
Suze na autobusnom kolodvoru!
Totalno nevezano uz išta...stvarno mi je ovaj post razbacan. Eto, sad znate kako je biti u mojoj glavi.
Sad malo pjesmica a da nisu moje:
Jedna koju sam maloprije dobila porukom
plavuša, hehe
U zadnje vrijeme se istrošila od preslušavanja:
Elegion
Moja najdraža
Bring me to life
No..da ne davim više....
Kiss svima
Post je objavljen 20.11.2010. u 00:17 sati.