Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kora12345

Marketing

Letjeti



Jednom, ne tako davno, vozila sam auto-putem po Italiji. Bilo je neko gluho doba noći i ni žive duše na cesti. Mjesec je bio pun i savršeno mi je osvjetljavao put.
Odjedanput osjetih fantastičan osjećaj. Ja, sama, u beskrajnom prostranstvu. Imala sam osjećaj da letim. I još bolje, osjećaj slobode letenja, oslobađanja cijelog mog bića.
Predivan osjećaj.
Priroda koja me okruživala, vedro nebo puno zvijezda i ogroman pun mjesec toliko su me ispunili u tom trenutku da ću ga zauvijek pamtiti.
Sjećam se dobro da je na trenutak vrijeme stalo, da smo postojali samo priroda i ja. Da sam disala punim plućima i da smo ja i moj golfić letjeli zajedno sa zvijezdama.
I da sam sama sebi rekla kako nikada, ama baš nikada, ne smijem zaboraviti letjeti.
Bio je to doživljaj meni od velikog značaja. Jedan težak životni period bio je iza mene i tim letom osjetila sam se oslobođena i potpuno preporođena.
Od tada je prošlo desetak godina.
Dolazili su i prolazili svakojaki trenutci. Oni lijepi i manje lijepi. Teški, naporni i totalno opuštajući. Tužni i veseli, u biti mix svega i svačega. Tko god me pozna dobro zna da se meni i oko mene uvijek nešto događa. Prilično interesantno. Za mene se može svašta reći, ali 2 stvari ne - sa mnom nikada nije dosadno ni monotono.
Vjerojatno sama privlačim brdo događaja i isto tako postajem akter u pričama. Ponekad svojevoljno, a ponekad me gurnu znajući da ću se dobro snaći. Poput mačke, na sve četiri.
Šalu na stranu, bez obzira na moju nepresušnu energiju i volju, na moj totalno pozitivan životni stav, sve to ponekad umori, zamori, iscrpi.
I stjera me u kut. I polomi mi krila.
Na trenutak okružili su me neki zločesti ljudi. Ljudi koji su bijesni po samom svom rođenju, puni neke negativne energije, ljudi koje ja nikada neću moći shvatiti. Moj sklop funkcionira na sasvim drugačijem nivou. Daleko sam od savršenog, ali još dalje od zločestog. Hvala Bogu.
Ti isti zločesti ljudi uspjeli su me slomiti. Uspjeli su me stjerati u kut, natjerati me da se osjećam loše i usamljeno. Da izgubim volju izaći iz svoje kućice, jedinog mjesta gdje se osjećam sigurno.
Sve do trenutka kad ugledah jato ptica kako leti. Sve do trenutka dok i sama ne osjetih potrebu pridružiti se jatu i ponovo početi letjeti. Malo u jatu, malo sama, ali letjeti. Osjećati se poput ptice i znati da mogu sve što hoću.
Jer, zaboravila sam. Uspjela sam zaboraviti osjećaj od prije desetak godina. Nisam smjela.
Koliko god da su teški ovi prvi ponovni letovi, svaki dan se osjećam bolje.
I primjećujem osmjehe nekih iskrenih ljudi oko sebe. I skrivene poglede.
Tu negdje osjećam i podršku.
I znam da ima još puno letova ispred mene koje ću uspješno savladati.

Post je objavljen 19.11.2010. u 12:34 sati.