Marketing
Mladi, starci i MI u najboljim godinama
Lijepe, zlatne tridesete
Prepirka moje frendice i mene od prije par godina, kad smo si bile onako malo pod gasom, tko je stariji a tko se prije rodio (hehehehe), katastrofa.
Naravno, zaključak je taj da je ona starija a ja sam se rodila prije nje. Uglavnom, pošto sam slavno "ušla" u krasne tridesete, ona je ostala u dvadesetima i postala balavica 
Pa ajmo sad ovako, u kući imamo nekoliko generacija: moja najmlađa i srednja- klinke; najstarija - tinejđer (katastrofa); Ja :trep: :trep: i moji starci koji su već skoro pa stota :D
Užasan sukob interesa, mišljenja, konzervativnosti i opet, ja, rastrgana u svemu tome.
Dođe mi moja mamica i kaže kako je ona stara i bolesna a vjerujte mi poletnija od mene. Stara koka, prošla svoje i sad uživa u penziji (koliko toliko minimalnoj).
Najmlađa, nećemo gledati na njezino stanje ali ona je u svom svijetu, srednja, plave krupne oči, duge trepavice i duga kosica, vrti sve oko malog prsta, izvlači se na "srednjost" u obitelji ( uz pomoč dide) i naravno najstarija, opičeno biće nedokazane vrste, vrlo inteligentno i spretno dijete.
Tu između svih tih generacija sam se ubacila ja, većinom, zapravo uvijek između 5 vatri, čim nešto iskrsne mene se zove da smirim situaciju ili da ju još više potkurim svojim komentarima koji dovedu do još veće zbrke, rasprave i naravno, ono najbolje, dvodnevne šutnje među bar dvije od par generacija.
Pošto sam toliko raštrkana, naravno, dolazi i do moje "biološke" razgranatosti. Ponekad se stvarno osječam baš da imam trideset godina, i tada sve ide glatko, baš onako kako sam planirala i kako mi paše, ali dođu ti trenuci gdje se definitivno osječam kao najstarija, skoro pa stotinjak godina, taman da odem štrikati čarape doma i u onoj njihaljki umotana u dekicu gledam hipnotizirajuće serije zvane sapunice. Čak si razmišljam da se ubacim među one bakice koje skakuću u nadi da barem podsječaju na mažoretkinje ili pak u stilu mažoretkinja lamataju sa onim tamponima...ovaj, pomponima. Ali, vidim onda one bakice koje igraju bingo u općinskim društvima, bakice kojima je dosadno doma pa su svaki dan kod doktora, u čekaonici, ćakulaju sa ostalim bakicama kojima je dosadno. Ili pak onih par koji svakodnevno glume savršene kršćane pa mole krunicu ujutro, navećer, popodne, prijepodne, poslijepodne i u međuvremenu. A još bolje su one bakice koje baš rano ujutro, dok sav normalan srednjemladi svijet ide na posao, zarađivati novac da bi kasnije skupa sa tim bakicama išao opet baš u to vrijeme na plac, vikati na umoran puk u tramvaju kako su nemoćni i stari a sa onom vrečicom i karfiolom sa placa ti porazbija rebra dok se gura da sjedne.
Ponekad se osječam pak mlado kao 18-ak godina, baš bih si obukla štiklice i prošetala onako elegantno po šetalištu, sto posto polomila noge i ozljedila nos ali nevažno, štikle koje bi se razletile definitivno bi usred meteža mene razbacane po cesti bacile u drugi plan.
I opet, sjetim se sad svojih roditelja, koji su cijeli život radili za tu mizeriju od penzije, pa si mislim e neću ja biti hrvatski penzić, biti svojoj djeci na grbači, neću plesati u mažoretkinjama, niti igrati bingo a definitivno neću sjediti u crkvi sa ostalim bakicama i moliti krunicu, još manje da ću se nalaziti sa ostalim "društvom" u domu zdravlja svakodnevno. Ja ću se dragi moji, baviti marketingom....tražiti sponzore, biti sponzoruša.
Post je objavljen 11.11.2010. u 22:18 sati.