Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/the-freak

Marketing

Intro.

„Požuri!“ Dječji smijeh prožeo se ulicom.

„Idem!“ Tapkajući par koraka iza prijateljice, pokušavala sam ju sustići. Adair je zbilja paranoična. I brza, ako smijem nadodati. Neće nam nitko zamjeriti ako zakasnimo pune dvije minute…

„Nic! Požuuuri!“ Ponovila je. Naglasila. I opet se nasmijala. A meni nije ostalo drugo, nego da se i ja nasmijem, između kratkih stajanja radi krađe kisika.

„Addie, zbilja, nećeš nigdje zakasniti. Profesori te ne kažnjavaju u glazbenoj školi.“ Moj je prst poletio u zrak, kao i inače. Dolazio je uvijek u paru sa mojim takozvanim inteligentnim mislima. Drugim riječima, onda kada sam drugima pametovala, to sam radila praveći se važna – sa kažiprstom ispred lica.

„Ali, Nic! Klavir čeka. Daj, zbilja misliš da me briga za profesore? Ionako ću završiti kao delikvent.“ Šapnula je, i sama sada dašćući, kada se napokon zaustavila pred velebnim drvenim vratima. Bila su lakirana i elegantna. Puna rezbarija, likova i priča. Nešto što bi zaintrigiralo dvije desetogodišnje djevojčice bujne mašte.

„Joj. Klavr. Joj. Addie. Upadaj, hajde…“ Nasmijem se i poguram velika vrata. Tada mi je trebala puna tjelesna snaga da bih samo odškrinula divovsko drvo. Adair se provukla kroz prorez koji se otvorio i nestala u mračnom predvorju bez prozora. Pošla sam za zvukom njezinih koraka, nešto dalje od mene. Skrenule smo u sljedeći hodnik, ali ovaj je već imao visoke prozore obojenih stakala.

Žuto i crveno svijetlo padalo je ispred naših nogu i igrajući se sa srebrenim zvjezdicama na našim cipelama. Boje. Nešto što bi me uvijek zaintrigiralo. Posebno ovakve. Posebno igrarije koje su se događale kada bi svijetlo srelo sjajne stvari koje su uvijek visjele na nekom od mojih silnih ključeva, privjesaka. Sve do cipela.

Prije nego sam se sjetila da sam nedavno i na olovku stavila novu naljepnicu, da suzbijem dosadu na nastavi, Adair je naglo stala, pred novim vratima. Kada se zaustavila, nastala je tišina. Obje smo pogledale natrag, niz hodnik, i istog trena osjetile hladnoću i leptiriće u trbuhu. Ali one loše leptiriće. Osjetile smo strah. Trebalo je pokucati. Izaći pred grupu ljudi. Ispričavati se vjerojatno ljutom profesoru. A kasnile smo zbog gluposti. Poželjele smo duže sjediti na klupčici. Profesoru to sigurno ništa ne znači.

A ja sam uz sve to, ostavila note na toj klupčici. Tada nisam mogla pretpostaviti da mi te note nikada neće trebati. Da više nikada neću dobiti želju sjesti za klavir i odsvirati nešto. Da će mi se smučiti, onog trena kada ga čak i primijetim.

× × ×
.
*You fucker get up, come on get down with the sickness…*

„Nic!“ vrisak.

„Nic!“ vrisak.

„NIC JEBEM TI MATER GASI TO!“ i treći vrisak ovoga jutra. Nell je budna.


Pozdravljam vas. Sve. Sve moje drage HPFF - ovce koji su se odvažili vratiti život našem malom internet prostoru. S naglaskom na ovaj dio 'našem'. ^^. Pozdravljam i vas i vaš slavan povratak. I vlastiti povratak. Po peti put. Samo, da evidentiramo - krećem iznova iz kolegijalnosti i praktičnosti, ne zbog činjenice da mi se više ne sviđa ono što pišem. ^^. Da. Došao je i taj dan da ja budem zadovoljna nečim napisanim. Pa, ako se to dogodilo, onda znamo da vani pada kiša. Ali, onda valjda znamo da ćete i vi uzeti tipkovnice u ruke, sjesti pred naš dobar stari Word i razgibati malo maštu i prste tipkajući. ^^. Hvala vam. I molim vas, nemojte da sve ovo moje bude tek toliko...

:*


Post je objavljen 10.11.2010. u 00:05 sati.