Tradicija
Katica je tradicionalno odgojena žena koja drži do ''starinskih'' vrijednosti kao što je obitelj i nedjeljni ručak sa juhicom i pečenim picekom. Reš krumpirićima. I štruklima, naravno.
U te i sl obiteljske vrijednosti spada i odvoženje sina na nedjeljni doručak baki i dedi, roditeljima Bivšeg. Naravno da to nema nikakve veze s tim što ona za to vrijeme u kafiću preko puta pije kavicu dvije za šankom, čita novine i trača Jacu i Šukija. Jooj, kak volim običaje.
Tako je bilo i jučer. Nakon dva sata debata za šankom o načinima kako se može spasiti ne samo Rvacka već i cijeli svijet i to u tri koraka, sva ispunjena vjerom u vlastitu pamet jer oni kreteni u vladi ne vidi ono što vidi svaki pošteni šanker, krenula je natrag po svog malog kišnog čovjeka.
A ispred kuće sivi auto poznate registracije. E jbga sad… Bacila sam brzi pogled u retrovizor da provjerim stajling. Sam da mi suze nisu došle. Frizerka mi se malo zaigrala neki dan. Katica je doduše rekla ''kratko'' ali baš nije zamislila da izgleda ko da je nedavno prošla kemoterapiju. Pogled naniže malo me oraspoložil. Prestala sam pušiti, dobila 5 kila (ih da me plaćaju po zalogaju di bi mi kraj bil) što se vrlo lijepo rasporedilo i na gornje etaže tak da poprsje izgleda sasvim interesantno. A još je i potpuno biorazgradivo. Donja etaža me baca u očaj al jbga nemreš biti savršen.
Dakle uvuče Katica trbuh, što izazove pucanje dugmeta baš na zgodnom mjestu šireći vidokrug dekoltea, i tako, plitko dišući, uđe u kuću da se suoči sa svojim bivšim mužem, njegovom mladom odabranicom, pa jest, neće valjda nekog starog ko on, i njihovom jednogodišnjom kćerkicom.
Bilo je i gore nego što sam, u onih par koraka do kuće, zamišljala. Jest da sam bila nasmijana ko da mi neko neprestano priča viceve u uho, srdačna ko da su mi dobri susjedi al jbga, iznutra sam bila mrtvija od Mrtvog mora. Taj nesrazmjer između slike sretne obitelji sa, preslatkim, djetetom i mog malog kišnog čovjeka kako sjedi sav skutren na stolici i gleda zbunjeno u to malo biće koje se mota oko nogu njegovog tate, ne znam, bilo je to previše i za moje otvrdlo srce.
Poslije smo se duuugoooo vozili po okolnim cestama. Dok nisam isplakala mutnoću iz očiju.
Eto, i onda poštuj tradiciju.
Sva sreća da u nju spada i gemišt u toku ručka.
A nedjelja je počela tako predvidivo. Tak da je naravoučenje ove priče: Oprez, nikad ne znaš di te sreća čeka!
Post je objavljen 08.11.2010. u 12:27 sati.