U stvarnosti ovoj,
razmrljanoj, razbacanoj, pošaranoj,
Pitam se dal' me netko još pozna,
Pamti li boju moje uzavrele kose,
I prati li stopice u snijegu,
Na zavijenim vrhuncima?
U stvarnost ovu,
uvučenu, zavučenu, stisnutu,
Ne stane moja raspuštena kosa,
Ni rastrta svila preko ispruženog mora
Nema tu mjesta.
Pamtim te mutno i glasno,
Sjećam se kako smo si lovili tragove
K'o dva začarana vuka.
Sjećam se kako smo se slikali,
Svakog jutra iznova.
Ja sam bila žena, meka i crvena,
Da bih ubrzo nakon što bi otišao,
Sišla s tvoga platna,
I raskuštrane kose trčala po crveno-bijelim
Livadama,
Ostavljajući stopice u cvijeću
Da me navečer opet nađeš,
I pričvrstiš me kistom za platno,
U središtu naše
Crvene,
Pulsirajuće
Stvarnosti
Pune gustog
Smisla.
Post je objavljen 07.11.2010. u 13:16 sati.