Priča kreće u ljeto 1991. godine. U središtu Piacenze u neuglednoj crkvi San Savino - koja je jedino poznata po tome da se ne znaju majstori koji su je gradili, pa čak ni tko je umjetnik koji je sagradio prelijepi drveni oltar u 12. stoljeću – skuplja se proširena talijanska obitelj na svadbenoj svetkovini. Nadaleko je poznato da su Talijani, bar na papiru, veliki katolici i da su svadbe, u kojem god dijelu Čizme se odigravale, prvoklasan događaj za cijelo obiteljsko stablo dokle god ono seže, ali i za prijatelje i poznanike mladoženje i mlade. Veliki je posao napraviti popis za svadbu u Italiji. Treba dobro prostudirati tko ti je pravi prijatelj, a tko nije, tko ti je zaista vjeran i odan, a ne neki tamo šminkerčić i glumatalo. Na kraju ipak, koliko god se duboko studiralo, rijetko kada na svečanosti bude manje od tisuću ljudi.
Međutim, ova svadba koja se odigravala ljeta gospodnjeg 1991. godine u središtu Piacenze nije bila jedna od takvih. Na svadbi se skupilo tek nekolicina čeljadi i da su taj dan u crkvi San Savino bili izaslanici Guinnesa, zasigurno bi tu svadbu proglasili kao najmanju u cjelokupnoj kršćanskoj povijesti Italiji. Mjesecima prije i mjesecima poslije svadbe, u Piacenzi se prepričavalo kako je mladoženjina mama (koji je inače bio pravi mamone, što u prijevodu znači mamin sin) bila totalno nezadovoljna izborom svoga mamonića i htjela je na sve moguće i nemoguće načine sabotirati sinovljevu svadbu.
-Sine – petnaest minuta prije početka ceremonije zadnji je put zajecala – ona nije za tebe. Niti će ti kuhati, niti će ti prati, a najgore od svega je što s njom nikada nećeš imati djecu.
-Mama – prekinuo ju je njezin, mora se priznati, zgodni sin. Crna kosa mu je padala malo iza uha, a poneke vlasi su mu padale i na lice. Da bi ipak bio koncentriran na ono što slijedi, a i da bi lijepo izgledao, stavio je gela. Doduše znatno manje od Cristiana Ronalda. Popravljajući frizuru i nešto gestikulirajući rukama, odgovorio je majci:
– Ali ja je volim i uvijek ću je voljeti.
-Griješiš sine – odgovori mama brišući skrivečki suze –Sigurna sam da ćete se razvesti, a to je, i sam znaš, velika sramota. Vi jednostavno niste jedno za drugo, to se vidi i iz Milana.
Sin samo nastavi svoju, činilo se pomalo, fanatičku mantru.
-Ali ja je volim i uvijek ću je voljeti.
Svećenik crkve San Savino u tišini je obavio vjenčanje.
-Pippo, uzimaš li Rete (u prijevodu s talijanskog - mreža) za svoju voljenu suprugu?
-Uzimam – odgovori Pippo bez oklijevanja i pogleda zaljubljeno Rete.
-Rete, uzimaš li Pippa za svojeg voljenog supruga? – upita je pop.
-Uzimam – odogovori Rete i nasmije se kroz svoju bijelu vjenčanicu koja je bila šivena na način da je u potpunosti bila identična mreži koja se nalazi na golovima nogometnih utakmica.
-Proglašavam vas mužem i ženom. Volite se i u zdravlju i u ozljedi (pa čak i fibule) sve do kraja svoga života – završi pop ceremoniju.
-Hoćemo – zavikne Pippo i poljubi Rete.
Majka Inzaghi to nije vidjela. Ona i mnogi drugi napustili su San Savino puno prije nego je presretni Pippo zatresao Rete u zrak.
Brak Pippa i Rete bio je kao i svaki drugi brak, pun uspona i padova. Bračni par Inzaghi imao je i tu nesreću da se često morao seliti s jedne strane Italije na drugu. Nakon samo godinu dana zajedničkog života u Piacenzi Inzaghijevi odlaze u Leffe, ali i tamo ostaju kratko, pa vrlo brzo odlaze u Veronu. No prve bračne razmirice počinju upravo u gradu Romea i Julije. Pippo rijetko dodiruje Rete, kojoj nerijetko pada napamet da se počme družiti s nekim drugim udvaračem napadačem. Odlučuju napustiti Grad Zaljubljenih i sele u Parmu. No tamo je još gore. U godinu dana zajedničkog življenja u Parmi, skoro su skroz izgubili interes jedan za drugoga. Pippo joj ga je uvalio svega dva puta, tako da je Rete svakim danom bila sve zapuštenija i štono bi se narodski reklo, puna paučine. Pričalo se tih mjeseci da je Rete viđena u društvu Hernana Crespa, ali nikad se to nije dokazalo. Građani Piacenze su zaključili da je dobro stara mama Inzaghi govorila, da oni nisu jedno za drugo, što se vidilo naravno i iz Milana, i da će njihova ljubav brzo puknuti. Mama je, kao uostalom i svaka prava talijanska mama, unatoč tome što ju sin nije slušao, voljela svoga mamonea. Jedne večeri je gledala svoga sina na Sky Sport Italia i sjetno zaključila.
-Pogriješio si sine u odabiru života, jebiga.
Ali Pippo to nikad nije zaključio i znao je u svakom trenutku, pa čak i u Parmi, da je njegova ljubav prema voljenoj supruzi beskonačna i da se to jednom mora vratiti, tako je uostalom govorila i Biblija koju mu je mama često čitala prije spavanja. Parma, kako su Inzaghijevi vidjeli, nije imala dobru vibru, pa se obitelj seli u Bergamo. A kad tamo prava renesansa. Pippo joj ga uvaljuje po cijele dane, skida majicu prigodom te radnje, nekad zbog toga dobije i žuti cvjetić (crveni rijetko), gestikulira rukama svima na Sky Sportu Italia i kao da im govori: Vječna je ljubav Pippova, na što mu se ovi smiju i posprdno ga nazivaju Čmeljom koji ga ne zna uvaliti kao pravi muškarac, već kao obićna pičkica.
Danas, 13 godina od Bergama i 20 od one svetkovine u Piacenze, nitko na svijetu ne sumnja da je Pippo pičkica i da ga ne zna uvaliti na pravi način. Štoviše, smatraju ga božanstvom, osobom koja je poput budističkih svećenika i katoličkih svetaca evoluirala u neki viši duhovni oblik i može proizvesti prava čuda. Nabrojimo primjerice samo neka. Tako, kazuje legenda, božastvo Pippo zamahnuo je nekoliko puta nogom i učinio da mrtvi Milan sa staračkom momčadi dvaput osvoji Ligu Prvaka (i jednom prvenstvo), a mrtva staračka Italija osvojila je Mundijal. Ali najveće čudo koje je napravio ovaj svetac iz Piacenze (što je potvrđeno i od talijanskog Vrhovnog suda, ali i u vatikanskoj Kongregaciji za kauze svetih) je ta da je Juvenstus u njegovo vrijeme pobjeđivao na pošten i transparentan način i pritom, ne biste vjerovali, osvajao pregršt trofeja. No ta se, ponekad i ne u potpunosti razriješena čudesa, nikada nisu prestala događati, pa ni danas, u jesen 2010. godine.
U središtu Milana, u uglednoj utrobi stadiona San Siro skuplja se ogromna obitelj milanista na nogometnoj svetkovini. Međutim, ova nogometna svetkovina na San Siru nije jedna od onih koje jako dobro poznaju milanisti. U ovoj je njihov mezimac stisnut tu, na svojoj polovici i Real se s njima igra, kao Dinamo s ostatkom hrvatske lige. Milanezi ne mogu spojiti dodavanje, ne stvaraju nikakve šanse, sluti se prava katastrofa, jer Real već vodi i puno bolje igra, a stopostotne šanse su za Milanovu obranu svakominutnica.
Trener crkve San Siro u tišini obavlja izmjenu.
Na teren ulazi Pippo Inzaghi i sa sobom nosi 37 ljeta koja su mu urezala u lice mnoge uspone i padove, tako da sada nije ni sjena onog lijepog mladića iz Piacenze. Prije bi se moglo reći da je ružan kao pas. Crna kosa mu je padala malo iza uha, a poneke vlasi su mu padale i na lice. Da bi ipak bio koncentriran na ono što slijedi, a i da bi lijepo izgledao, stavio je gela. Doduše znatno manje od Cristiana Ronalda. Ako Pippo u životu zna nešto raditi onda zna biti koncentriran. I to, znate već, na koga. Rete. To je njegova ljubav, njegov život, njegova droga, nešto bez čega ne može.
Ibro ga je samo kratko prije centaršuta pogledao. Taj je pogled pitao samo jedno.
-Pippo, uzimaš li?
Smiješno pitanje. To je kao da narkomana pitate hoće li uzeti dopa ili kao da Šeksa i Hebranga pitate hoće li uzeti ponuđenu vlast.
-Uzimam – odgovorio je Pippo sljedećeg trenutka preskačući Casillasa.
Nedugo nakon toga, njegov kapetan Gattuso, također ga je upitao pogledom „Uzimaš li Pippo?“, a ovaj je toliko brzo uzeo ponuđeno da sudac nije vidio ni da je ofsajd. Ni majka Inzaghi to nije vidjela. Ona i mnogi drugi napustili su San Siro ne vjerujući da presretni Pippo može zatresti Rete u zrak.
Na press konferenciji novinari su pitali Pippa o brojci 70 - Dijamantnom piru – koji proslavljaju samo rijetki napadači u iskrenom braku s mrežom. Za sad je Pippo jedini.
-Dao sam ovaj drugi gol, jer je brojka 69 malo prosta. Znate kakva smo mi država, katolička, vjerujemo u obitelj i ljubav, razumijete? – kazao je Pippo.
Da Pippo, sad razumijemo. Oprosti nam jer godinama nismo razumjeli što činimo smijući se tvom tresenju mreže. Kad si joj ga uvaljivao, posprdno smo te zvali Čmeljom i smatrali te pičkicom koji ga ne zna uvaliti kao pravi muški napadač.
Već te nekoliko godina ne zovemo Čmeljo.
Post je objavljen 04.11.2010. u 18:20 sati.