...kaže Urban....
...u zadnje vrijeme nosim sivi oblak iznad glave, koji samo što nije puknu i rastopio se od siline grmljavine, koja ga trese.
Identitet mi je opet u krizi. Iako jako dobro znam tko sam. Ali pitam se još uvijek. Zadnja dva dana osjećam fizičku mučninu u želucu. Osjećam dijete koje plače, a ne vidi izlaz. Znam da je prolazna faza. Znam da je u pitanju zadnji stadij tuposti, inercije i čiste ljenosti. Treba mi dno. Trebam pasti u što dublji ponor. Ne zato što želim, nego zato jer mi je to potrebno da živim!
Svaki pokušaj da vratim vitalnost samo je brzi fiks. Definitivno nije krajnje rješenje, a ja još uvijek tražim dijagnozu.
Postala sam vreća bez emocija. Ne osjećam ništa. Tupost je moje drugo ime.
A ja samo želim život! Želim energiju, vitalnost i osmijeh.
Žao mi je jer ubijam jedinu svjetlost u mom životu. Svog zaručnika. Osjećam njegovu nemoć. Osjećam da više ne zna što da radi sa ovim intelektualnim snobom, diplomatom i konstantnim manjim otporom.
Vidim da mu se nikako ne sviđa moj lik koji gleda svaki dan.
A voli me...više nego što ja mogu zamisliti.
Naše emocije nisu za javnost ali moje pisanje je moja istina.
A istina je predivna u svojoj boli, gnjevu, bijesu, radosti i raznolikim spektrom emocija koje više ne osjećam.
Ne mogu živjeti u kalupu tuđih vizija.
Ne mogu živjeti po špranci.
Vraćam se na prva tri mjeseca veze.
Borba sa unutarnjim nemirom.
Jer iako ga ne pokazujem, on me stalno trese iznutra.
Organizam mi svaki dan daje naputke...ženo vrijeme je....ženo vrijeme je....ali ja nikako da otkrijem za što????
Bojim se pada isto tako kao i uspona.
Bojim se....postala je mantra koju drilam iz dana u dan.
Kao izlizana i loša ploča.
Rekli bi hormoni.
Ma jebeš tu i takvu priču.
Jebeš hormone.
Ne želim put na kojem trenutno živim.
Iako je suputnik jedino što želim. I znam da ga želim. Pored sebe. Zauvijek.
Žao mi je što me gleda sa glavom u wc školjci.
Žao mi je što me gleda kako kopam po smeću svojih iznutrica.
Žao mi je što je moja sebičnost toliko jaka.
Žao mi je.
Moja želja za kontrolom je prejaka da pustim uzde.
Niti moj tekst ne zvuči kao ja.
Pisanje je moja terapija.
Psiholog je moj alter ego.
Psihijatrija je moj život.
Dijete koje je prerano odraslo zapelo je između djetinjstva i odrastanja.
Ono ne želi niti jedno.
Jbg moram na posao....
Post je objavljen 02.11.2010. u 12:28 sati.