Jutros je bilo prvo sta sam napravila..upalila san svicu..za sve one kojih vise nema.Za mog tatu,za tvog tatu,bake,didove...njih vise nema.Sa postovanjem mislim o njima,sa njeznoscu prelistavam albume i stare video-snimke,sa sjetom slusam te glasove..kako sam sretna sta su bili tu.Naucili su me postovati zivot i druge ljude,naucili su me da je vrijednost zivota priprema za dostojanstveni odlazak.
Moj tata je otisao na njegov rodjendan i ja se tjesim mislju da je on to podsvjesno nekako i tija...uz festu..tako je i zivija..uz sve je bila vezana njegova"jadranka" kao sinonim za sve pizdarije ovoga svita..njegova velika ljubav.."Za zivot ti ne triba puno ,tribas samo bit covik"
E,je bas mi je to i dalo mislit.Sta to znaci danas bit covik?Koliko vridi njegov zivot?
Citala sam tu nesritnu pricu o nesritnom "Bombasu"..i ostadoh bez rici...Boze pa zasto je to uvik tako bolno bit covik? Pa di je ta druga ruka nekog drugog covika onda kad nam ne ide..pa nije valjda tu samo da nas dokrajci?
Tata,hvala ti na onome sto sam naucila..hvala ti na ovoj tuzi za nepoznatim covjekom..ova tuga me razlikuje od one ruke koja je tu samo da "dokrajci".Ova tuga ima ruke da upali svicu i snagu da tu svjetlost sirim oko mene...
Post je objavljen 01.11.2010. u 18:16 sati.