Postoje mnoge predrasude o Francuzima. I mnoge od njih su negativne, ali i istinite. Pri tom ne treba zanemariti činjenicu da su te predrasude većinom predočene od strane Amerikanaca ili Engleza, čiji je, ako ćemo pravo, način života potpuno različit od francuskog.
Iz svega toga pomalo sam zaključila da smo mi, Balkanci, puno bliži francuskom nego anglosaksonskom mentalitetu. Pođimo od vremenske razlike, u razlike u mjerama, načinu života..... Sličnosti bi bile u hedonizmu, određenoj svojeglavosti i puno malih sitnica koje čine dan (recimo, za razliku od GB, lijekovi bez recepta se mogu kupiti samo u apotekama - i kod nas i u Francuskoj)
Francuzi imaju brdo tih malih mana koji daju jednu određenu (većinom negativnu ili pretjeranu) sliku prema van. Kako sam nekad davno i prije spomenula, ja sam se odlučila ne obazirati na to i tražiti i one pozitivne strane koje svaka nacija ima. Ne samo da bih vama dala bolju sliku, nego da bih se ja lakše prilagodila svemu tome. Naravno da nije lako kad te pukne kulturološki šok i kad, u principu, moraš ispunjavati neke društvene uvjete da bi se osobno prilagodio, a ako se već može naći i ljepša strana .... zašto ne? Važno je usuditi se, gledati, promatrati, uživati. I to ne samo u Parizu nego gdje god da se nađete. Jer, gdje god da odete, činjenica ostaje da sebe sa sobom nosite.
Za daljnji tekst neću koristiti politički korektne nazive. Upotrijebit ću riječ "cigani" (namjerno pisano malim slovom), ali da odmah kažem da Rome i cigane nikako ne trpam u isti koš. Cigani su, za mene, svi oni koji su u stanju napraviti zlobu, podvalu na onaj kukavički način, ma koje nacije bili. Nažalost, time i sama postavljam neke svoje predrasude, ali budući da su akteri sljedeće priče cigani romske nacionalnosti, zato ću i upotrebljavati taj izraz.
Dakle, jednog lijepog jutra moj muž je otišao u obližnju banku. Onako, smještena na jednom širokom trgu gdje se nalazi i rotor, a na trotoarima su kafići i izbačeni stolovi. Na jednom kutu je bankomat, pored bankomata je i autobusna stanica. Jako volim taj trg, jer je živ a miran, stvoren za opuštanje i razgledavanje.
Čekajući u redu, moj ti muž gleda kroz staklene zidove što se događa vani. Hrpica ljudi čeka bus. Velika većina njih sjedi u kafićima i jede svoj ručak ili pije kavu. Auta prolaze.
Jedan čovjek stoji ispred bankomata. Pored bankomata se nalazi prosjakinja, ciganka. Onako, skrušena faca, ispružena ruka, i konstantno ponavljanje (kako smo kasnije uspostavili, jer nam je poznata iz jednog metroa) "Moooolim teee". Već se time pokazuje da ta nije izučena za prošnju po Francuskoj, jer u Francuskoj čak i prosjaci govore "dobar dan, molim Vas, vrlo ste ljubazni i do viđenja".
Dakle, u jednom momentu, čovjek (otprilike u srednjim šezdesetim) vadi svoj novac iz bankomata. A u drugom momentu se događa nevjerojatna stvar.
Od nikud, ali doslovce od nikud pojavljuje se, jureći, sedam ili osam cigančića (uključujući skrušenu ciganku) i doslovno otimaju čovjeku novce iz ruku, džepova, iz bankomata. Boris govori da je to bila brzina svjetlosti, treptaj oka, jednostavno čovjek nije uspio ni glasa pustiti prvih par sekundi. Onako nemoćan, stoji u banci, izbezumljen, ne zna kako reagirati. Cigani su se rastrčali svaki na svoju stranu, dajući petama vjetra koliko ih noge nose, ostavljajući čovjeka koji se u očaju okreće oko sebe, ne znajući što napraviti.
I u tom trenutku se događa ono najbolje. Ljudi sa autobusne stanice uspijevaju uloviti dvoje. Ljudi iz kafića ostavljaju polupopušene cigarete, bacaju svoje šalice sa kavom i brzinom munje reagiraju loveći lopove kako ih tko dohvati. Auta na cesti priječe put ovima što prelaze cestu! A ciganka, ona koja je do tad bila jadna i bolesna, izmiče svim rukama.
Nju je sačekao pomoćni kuhar obližnje braserije koji je, još u dugoj bijeloj pregači, stajao naslonjen na vrata kuhinje i mirno pušio svoju cigaretu. Čekao je moment da prođe kraj njega, mrtav - hladan, i kad je ona trčeći prošla kraj njega, samo se bacio na nju u ragbi stilu.
I dohvatio ju je! Naravno da ju je dohvatio!
Dok su čekali policiju, svi ti ljudi su doveli cigane ispred čovjeka (koji je još uvijek bio u šoku), prevrnuli im sve džepove, te za svaku novčanicu ili karticu pitali "Gospodine, je li ovo vaše?"
I iako je to bilo prije par dana, mene još uvijek drži pozitiva te priče. Naime, često ćete naći u knjigama kako Francuzi prolaze pored prosjaka i beskućnika kao kraj mrtvih puhala (te knjige su obično američke, i autori se nerijetko zgražavaju nad tom činjenicom). Pročitala sam jako puno tih knjiga, a i sama mogu potvrditi da je to tako.
Ali nek se zna i druga strana. Iz ogromnog poreza koji plaćaju, stvara se skrb o beskućnicima, i Francuzi smatraju da su svoj obol dali. Ne treba zaboraviti da su iznimno velikodušni i kad su humanitarne akcije u pitanju, a isto tako Crveni križ svaka tri mjeseca (uz obavijest i najavu, naravno) ide od zgrade do zgrade i skuplja odjeću za potrebite.
Tako da, u ovom slučaju, mogu samo reći: France - douze points!
Post je objavljen 29.10.2010. u 13:22 sati.