Sapeta sam čvrstim bijelim šavovima. Kapcima zakačenim udicama bdijem nad babljim ljetom; u njemu se sumrak tvog života čini kao blago zakrvavljeno nebo. Umijem pisati o nijansama, biti marginalna i ukipljena u bijeloj pjeni posljednjih valova. Brojalica praznih riječi usred podnevne kave; ti me više ne čuješ sasvim. Mlijeko može i iskipjeti, televizor bučno proglašava gubitak; usred nas već nedostaješ.
Stiropor i navale propuha u meni ne osviještavaju više ništa osim rutinskog puta dok se još moglo kalkulirati o dan-dva više. Ne vraćam korice romana kojeg si zaboravio, treba mi crveni omot da njime mašem pred mjestom koje bi trebalo osjećati bol. Možda dođu, pamplonski bikovi, urlik krvi, i konačno shvatim otpusno pismo. Tu silnu jednostavnost riječi- on umire.
Suhoća prostorija, ljepljivost smrti, tišina, sve to ne uspijeva odvezati šavove. Onda vidim mobilni bon koji traje u nezamisliv datum. Uzmi neke knjige, da ne ostane neiskorištena iskaznica. Točke u kojima šavovi pocrne. Ne pucaju. Sapeta ulazim u marginalne događaje, postajem smiješan toranj s kojeg padaju sitne uspomene. Začuđena, trpim svoja sporadična osjetila. Ne mogu prelomiti posljednju čokoladu koju si mi dao, tvrda je i gorka, piše- za jelo i kuhanje.
Post je objavljen 27.10.2010. u 15:51 sati.