" (...) Taj dan nije bio najljepši. Bilo je čudno sivo i zamorno. Nije mi se izlazilo nigdje i još sam osjećala posljedice prošlomjesečnih ispita. Nikako nije bilo vrijeme za veselo druženje. Bilo je vrijeme za limun, tequilu i nešto masno i nezdravo. Ali nisam mogla opet otkazat. Svaki put sve otkazujem i savjest je već počela opako djelovat. Obukla sam svoje kvazi uske hlače, uobičajeni gornji dio trenerke, zavezala svoju polumasnu, prije dva dana ispeglanu kosu u visoki rep, stavila nešto maskare i olovke na oči – čisto da ne izgledam ko smrt – i krenula. Vani je bilo prilično hladno. Ona vrst hladnoće kad misliš da će ti oči ispast. Kad je sve što želiš topla dekica i debele mekane čarape. I plačeš (doslovno) misleći da nikad nećeš osjetit toplotu. Došla sam do zgrade i nazvala X da mi otvori vrata. Javila se kroz smjeh, a moja je smrznuta čeljust odbijala suradnju pa sam morala triput ponovit zašto ju zovem. Kad smo se napokon sporazumjele pustila me unutra. Ušla sam u lift, nakon što sam čekala izvjesno vrijeme da se spusti sa 100og kata u prizemlje i da bakica sa vrećicama izađe iz njega. Stisnula sam na brojku i kroz par trenutaka sam bila ispred stana. Kao što ja to običavam mahnito sam počela lupkat po vratima razne melodije istovremeno, zabavljajuć se pri tome. „Y daj otvori vrata pliz!“ – čula sam Xin glas. Odmah sam prestala kucat i vrata su se otvorila. Sa unutrašnje strane je stajao Y, Xin godinu dana mlađi brat. Smješkao se. Osjećajući se pomalo glupo zbog lupkanja po vratima, nasmješila sam se nazad: „Imam sindrom mahnitog lupanja po vratima... zaboravila sam popit...tablete...“ – rekla sam tiho, više sebi u bradu nego njemu dok sam ulazila. (...) Mislim, nije mi bilo svejedno. Bila sam svjesna kako izgledam. To je bio razlog zašto nisam htjela izać iz kuće na prvom mjestu. Onaj osjećaj kad samo želiš da sljedeći modni brend bude vreća za smeće i vrećica na glavi. Al bila sam tamo, oni su bili tamo, bilo je gotovo. (...)"
Post je objavljen 21.10.2010. u 22:07 sati.