Ljubav i strah.
Da bismo razumjeli te osjećaje, možemo opisati neka svojstva ljubavi i straha koja ja nazivam »stazom ljubavi« i »stazom straha«. Te dvije staze jednostavno su pomoćni nazivi koji nam omogućuju da uočimo kako živimo svoj život. Te podjele služe logičkomu umu da bi razumio i pokušao uvesti nekakav nadzor nad odlukama koje donosi. Pogledajmo neka svojstva ljubavi i straha.
Ljubav nema nikakvih obaveza. Strah je pun obaveza. Na stazi straha sve činimo zato što to moramo učiniti i očekujemo da će drugi ljudi učiniti nešto zato što to moraju učiniti. Imamo obaveze, ali čim nešto moramo učiniti, odupiremo se tomu. Što se više odupiremo, to više patimo. Prije ili poslije pokušat ćemo izbjeći svoje obaveze. S druge strane, ljubav ne poznaje otpore. Sve radimo zato što to želimo napraviti. Tada to postaje zadovoljstvo, nalik igri - a mi se zabavljamo.
Ljubav ne očekuje ništa. Strah je prepun očekivanja. Kad se plašimo, tada stvari radimo zato što očekujemo da to moramo učiniti, a ujedno očekujemo da će drugi činiti to isto. Zbog toga strah ranjava, ali ljubav ne. Nešto očekujemo, a ako se to ne dogodi, osjećamo se povrijeđeni - to nije pravedno. Druge ljude okrivljujemo zbog toga što nisu ispunili naša očekivanja. Kada volimo, tada nemamo nikakvih očekivanja; radimo nešto jer to želimo raditi, a ako drugi ljudi nešto rade ili ne rade, to je zato što žele ili ne žele nešto napraviti, a tu nije riječ ni o čemu osobnom. Kada ništa ne očekujemo i ništa se ne dogodi, to nam nije važno. Ne osjećamo se povrijeđeni, jer dobro je sve što se dogodi. Zbog toga
jedva da nas nešto može povrijediti kad smo zaljubljeni; ne očekujemo da će naš ljubavnik nešto učiniti i nemamo nikakvih obaveza.
Ljubav se temelji na poštovanju. Strah nikoga ne poštuje, pa ni sebe samoga. Ako vas sažalijevam, to znači da vas ne poštujem. Vi ne možete sami donositi
svoje vlastite odluke. Kada ja moram umjesto vas donositi odluke, tada vas ne poštujem. Ako vas ne poštujem, tada ću pokušavati upravljati vašim životom. Gotovo uvijek kada svojoj djeci govorimo kako da žive svoj život, to je zato što ih ne poštujemo. Sažalijevamo ih i pokušavamo učiniti za njih ono što bi oni trebali učiniti sami za sebe. Kada ne poštujem sebe, kada sažalijevam sam sebe, tada osjećam da nisam dosta dobar da bih mogao uspjeti u ovome svijetu. Kako ćete znati kada sebe ne poštujete? Kad kažete: »Jadan ja. Nisam dosta snažan, nisam dosta inteligentan, nisam dosta lijep, i zbog toga ne mogu uspjeti«. Samosažalijenje izvire iz nepoštovanja.
Ljubav je nemilosrdna - nikoga ne sažalijeva, ali osjeća sućut. Strah je prepun sažalijevanja i sažalijeva svakoga. Sažalijevat ćete me kada me ne budete poštovali, kad pomislite da nisam dosta snažan da uspijem. S druge strane, ljubav poštuje. Ja vas volim i znam da možete uspjeti. Znam da ste dosta snažni, dosta pametni i dosta dobri da sami možete donositi svoje vlastite odluke. Ne moram ja donositi odluke umjesto vas. Vi to možete učiniti. Ako pogriješite, pružit ću vam ruku i pomoći da ustanete. Reći ću: »Možeš ti to, samo naprijed«. To je sućut, ali to nije isto što i sažaljenje. Sućut izvire iz poštovanja i ljubavi;sažaljenje iz nedostatka poštovanja i straha.
Ljubav je u potpunosti odgovorna. Strah izbjegava odgovornost, ali to ne znači da nije odgovoran. Pokušaj izbjegavanja odgovornosti jedna je od najvećih pogrešaka koje činimo, jer svaki čin ima svoje posljedice. Sve što pomislimo i sve što učinimo ima svoje posljedice. Ako donesemo odluku, pojavljuje se ishod ili reakcija. Na ovaj ili onaj način doživjet ćemo posljedice svojih djela. Zbog toga je svako ljudsko biće potpuno odgovorno za svoja djela, čak i ako to ne želi biti. Drugi ljudi mogu pokušati platiti za vaše pogreške, ali vi ćete svakako platiti svoje pogreške, i to dvostruko. Kad su drugi odgovorni za vas, to dovodi samo do još veće tragedije.
Ljubav je uvijek blaga. Strah je uvijek grub. U strahu smo prepuni obaveza, očekivanja, nemamo poštovanja, izbjegavamo ogovornost i osjećamo sažaljenje.
Kako se možemo osjećati dobro ako u strahu patimo? Osjećamo da nas sve
ugrožava; bijesni smo, tužni i ljubomorni ili se osjećamo izdanima.
Bijes je samo strah koji nosi masku. Tuga je strah koji nosi masku. Ljubomora je strah koji nosi masku. Uza sve te emocije koje izviru iz straha i dovode do patnje, možemo se samo pretvarati da smo blagi. Ali mi nismo blagi, jer se ne osjećamo dobro, jer nismo sretni. Ako ste na stazi ljubavi, tada nemate nikakvih obaveza, nikakvih očekivanja. Ne žalite sami sebe, a ni svoga partnera. Za vas je sve dobro i zbog toga smiješak nikada ne silazi s vašega lica. Osjećate se dobro sami sa sobom i zato ste sretni i blagi. Ljubav je uvijek blaga, a zbog te ste blagosti velikodušni i sva su vam vrata otvorena.
Ljubav je velikodušna. Strah je sebičan; u strahu se brinete samo za sebe. Sebičnost zatvara sva vrata. Ljubav je bezuvjetna. Strah je prepun uvjeta. Na stazi straha ja ću te voljeti
samo ako mi dopustiš da te kontroliram, samo ako si dobra prema meni, ako se uklapaš u sliku koju sam stvorio o tebi. Stvorio sam sliku o tebi kakva bi ti
trebala biti, a budući da nisi i nikada nećeš biti slična toj slici, ja te zbog toga
prosuđujem i osuđujem. Vrlo često čak se i stidim zbog tebe jer nisi onakva
kakvu bih te ja želio. Ako se ne uklapaš u sliku koju sam stvorio, stidim te se, ljutiš me i uopće nemam strpljenja s tobom. Samo glumim blagost. Na stazi ljubavi nema nikakvih ako; nema nikakvih uvjeta. Volim te bez ikakva razloga, bez ikakvih opravdanja. Volim te upravo takvu kakva jesi, a ti si slobodna da budeš takva kakva jesi. Ako mi se ne sviđaš, tada mi je bolje da pronađem nekoga tko je sličniji mojoj slici. Mi nemamo prava mijenjati nekoga drugoga i nitko nema prava mijenjati nas. Ako se hoćemo promijeniti, to je zato što se želimo promijeniti jer više ne želimo patiti.
Don Miguel Ruiz
Post je objavljen 21.10.2010. u 20:57 sati.