Servisiranje duše
Nedavno sam negdje pročitala da ljudi imaju 4 osnovne potrebe: potreba za hranom, pićem, znatiželja i razmnožavanje. Ove prve 3 se više-manje podrazumijevaju jer si jednostavno ne možemo pomoći da ih ne zadovoljavamo. Ali razmnožavanja, pod kojim mislim prvenstveno na potrebu za intimom (emocionalnom i seksualnom), a onda i na sve ostalo što dolazi kao posljedica istog, u zadnje vrijeme ima jedva u tragovima...
Može li mi netko objasniti situaciju ovu koja je recimo uvelike prisutna u mojem užem, ali i šire krugu prijatelja (uglavnom prijateljica)? Naime, sve su mlade, relativno zgodne, imaju dobra radna mjesta (i relativno dobro plaćena), zabavne su, inteligentne, drage, hetero, out-going i druželjubive. I single. Što ajde možda i ne bi bio takav bauk da takva situacija ne traje već godinama! Još od studentskih dana... Većina njih nikada nisu imale kvalitetnu vezu koja je trajala dulje od par mjeseci, a ljubav neću ni spominjati. Razumijem da je teško naći pravu osobu, princa na bijelom konju ili šta ti ja znam, ali da baš nikad nisu naletile na apsolutno nikoga vrijednog njihove pažnje, osjećaja ili sl.?! Ili možda jesu, samo im osjećaji baš nikada nisu bili uzvraćeni?
Ući u kasne dvadesete sa znanjem da nikada niste voljeli i bili voljeni na takav način, dijelili najskrivenije želje i strahove, bili maženi i paženi, radili kompromise, vodili ljubav na onaj način kako se može samo sa voljenom osobom... zar to nije pomalo razočaravajuće, čak bi rekla i žalosno? Sa godinama ova situacija postaje još gora jer neizbježno postajemo izbirljiviji, neskloni kompromisima, orijentirani samima sebi...
Mislim da njihov glavni problem leži u nedostatku hrabrosti i površnosti. Nekad se i za ljubav treba boriti, na ovaj ili onaj način, a ne čekati da će ti pasti u krilo samo tako. Kao i za sve ostalo u životu, treba se otvoriti potencijalnim prilikama, a ne zatvarati vrata na svaku manju poteškoću. A da ne spominjem površnost? Ljubav na prvi pogled je nešto o čemu svi maštamo, ali koja je manje vjerojatna u stvarnom svijetu. Netko ko nas na prvu možda nije očarao, ili nam je čak bio odbojan, možda je upravo ljubav našeg života... Htjele si mi to priznati ili ne, princ na bijelom konju ne postoji, ali uvjerena sam da za svakoga postoji netko i to najčešće netko ko uopće nije ono što si zamišljamo.
Ali upravo njega ćemo voljeti do kraja svijeta i vremena.
Servisiranje tijela
No dobro, nezadovoljavanje emocionalne komponente još kako-tako mogu shvatiti, nekima je možda teško čak i zaljubiti se, a kamoli pomišljati na išta više od toga. Ali seks? Mislim da mogu govoriti i za žene i muškarce podjednako kad kažem da je seks potreba koju jednostavno ne možemo ignorirati. Ili možemo? Kao na primjeru mojeg single društva. O njihovom seksualnom životu mogu reći jednako puno kao i o nuklearnoj fizici - ništa. Halooo?? Razumijem da se ljudi teže kliknu na emocionalnoj razini, ali kemija iliti fizička privlačnost je bar nešto što se dešava puno češće. Koja šteta mladih tijela u naponu snage koja ne služe ničemu osim odlasku i dolasku s posla... Da se razumijemo, nisam neki zagovornik promiskuiteta ili sličnog, ali smatram da je zdrava seksualna aktivnost kao i emocionalna, jednostavno neizostavan dio normalnog funkcioniranja. Mislim da se seksualna aktivnost jednom u dvije godine ili rjeđe ne može smatrati baš normalnom, osim ako niste pripadnica samostana ili nekog drugog oblika vjerskog celibata.
Negdje sam uspjela iskopati razlog ovoga koji glasi: "Što se više seksate, to ćete više seksa i htjeti! Ili ako se rijetko seksate, zaboravit ćete koliko je seks zapravo odličan za vas." Pa donekle ima smisla, ali stvarno je žalosno da moje drage frendice ni neznaju šta propuštaju...
Curke, volim vas, al molim vas da se konačno poševite, ja to ne mogu napraviti umjesto vas... :PPP
Post je objavljen 21.10.2010. u 13:07 sati.