Pokrivale su modre zavjese goli prozor u zaškurenoj sobi. Miris duhana koji je plesao spiralno iz cigarete davao je miris maloj zaškurenoj sobici. Muškarac je s čudom gledao u more , u čitavu okolinu, možda da odjednom nešto izleti što će ga još više zaintrigirati ili pokoriti njegov pogled i dati smisao toj njegovoj tišini. Sjedio je u svom kutku u kojem je očito razmišljao o mnogim problemima. Taj muškarac je bio John Jenkins, ugledni liječnik i znanstvenik.
Dva mjeseca i dalje sam radila u laboratoriju medicinske organizacije H.E.A.L.T.H. Samo mi je ostala praznina koju sam liječila lijekovima.
Tišina ili praznina koja se podudara sa šuškanjem menzura, strojeva , bockanje igala i krikovi ljudi koje čujem u sebi i ušutkavam ih putpurnim riječima koje ostaju na mjestu.
Prošlo je i dva mjeseca od nestanka Johna Jenkinsa. Našli su laboratorij prazan ko da taj čovjek nikad nije ni postojao.Bijedno sivilo brisanja nekoga koga si poznavao.
Ko da je sve bio samo san koji je trajao u dimenziji koja je počela polagano nestajati u galaksiji.
Tu tišinu sam hranila pismima koji su dolazili od njega. Dio pisama iz moje mašte, drugi koji su bili vlastoručno od njega.
Naša romansa je trajala nekoliko mjeseci. Mjeseci koji su se meni činili kao vječna stvarnost.
Samo sam i dalje brojala dane, tjedne.
Tiho ih spremala u taj dio škrinjice koja se nalazi u čovječjoj glavi, u kojoj se čuvaju uspomene.
Slušala bi Vivaldija, sanjarila i dalje.Još samo malo. Možda mi bude dovoljno. Mirisala sam njegove tragove po bolnici. Da sam bar bila mravojed, da sam te jednostavno usisala u sebe.
Možda je ostavio nešto namijenjeno meni, možda onaj dio sebe koji čeka da bude primjećen, zamijećen i koji je apsorbiran u moj um.I sad kad ga nema ja i dalje hodam nadajući se da će me prozvati famozni dr. Jenkins; da će mi ušuškati mozak svojim riječima i natjerati me opet da razmišljam o njemu.
Prije nego što sam došla ovdje, dane sam provodila na željezničkoj postaji..Donekle prohladnoj, usamljenoj.. Baš sam tamo nalazila ono što mi je trebalo. Gledala sam vlakove koji prolaze,ispijala tople napitke; brojala vlakove koji uistinu i dalje odlaze i ljude s prtljagom. To me tješilo. Ta spoznaja; da svi odlaze.
Nadala sam se da će povesti i mene.
Tu sam pisala svoja pisma.
-Dobar dan
Reče mi starija žena s zelenom kopčom u čupavoj crvenoj kosi. Sretala bi je svakodnevno. Na neki način ko da je znala zašto ja tu provodim vrijeme.Gledala me s tihom željom ,sa spoznajom tj. tipičnom znatiželjom starijih žena, bar prema mom predrasudnom mišljenju .Često je nosila neke šarene šešire.
- Dobar dan
- Opet ste tu..
- Da jesam..
Zapitkivala me, pružila jednolično ruku s kojom iskrom znatiželje u njenim porama lica..
- Vrijeme je za pismo
- Da
- Ugodan vam dan želim
- Hvala gospođo.
Vidjela sam način na koji me gledala , sažalijevala me. Ali opet, shvaćala sam je. I ja sebe žalim.
Izgledala sam ko prosjak. Bar u umu sam i dalje bila prosjak.
Molila sam pisma Johna Jenkinsa.
Kad sam odlazila, i dalje je gledala prema meni. Pitala se hoću li opet sjesti na isto mjesto, ispijati čaj i pisati.
To je znala, samo se nadala za mene samu da se više neću pojaviti.
-Vidjeli ste onu ženu plave kose koja sjedi tamo
- Da jesam
- Odnesite njeno novo pismo u onaj vlak.
- Opet
- Da, opet
- Što li ona čeka
- Ne znam što čeka, ali pustimo je da čeka, možda dočeka. Nekad se vrijeme vrati, možda i ona dočeka taj obrat.
Post je objavljen 19.10.2010. u 19:25 sati.