Marketing
Bečki treninzi - čudesa od mesa
Ovaj tjedan sam se oporavljao od maratona. Upalu mišića sam imao još u srijedu. U četvrtak je padala kiša, pa je to bio dobar izgovor za ne treniranje. U petak sam napokon istrčao na stazu i otrčao 5 km. Bilo mi je teško, bio sam spor (05:56 min/km), ali sam se radovao da trebam istrčati samo 5 km. Teorija relativiteta je opet bila u akciji. Ovih 5 km je bilo jako dugo. Neugodna vijest je da me boli zadnji mišić (biceps) na desnom bedru. Bol koju sam imao i ovo ljeto. Pojavilo se poslije maratona, no imam samo dva tjedna da se povuće.
U subotu sam ponovo istrčao, ali s puno većim ciljem. Trebalo je istrčati 13 km. Nije bilo naporno kao jučer, ali više ne osjećam radost. Nema lakoće. Sve više natrčavam na pitanja zašto trčim, što će mi to, ne bi li bilo ugodnije sjediti u toplom i pijuckati nešto fino. Pokušavam se boriti s takvim mislima. Prizivam sjećanje na osjećaje radosti i olakšanja, prizivam sjećanja na plavo nebo i zelenu šumu. Razvlačim osmjeh na lice i trudim ga se zadržati što duže, no nekako to nije onaj pravi osmjeh. Motivacija posustaje, a kilometri postaju dugački. Prije odlaska na trčanje sam razmišljao, bih li otrčao samo 13km, možda 15 ili da se nagradim s 18km, no, sada dileme nema. Odluka: 13 km je dovoljno i previše. Javlja se bol i u lijevoj nozi. Maraton je odlično dijagnostičko sredstvo. Svaki nedostatak, nepravilnost izvlači na površinu i prikazuje ju u punom svjetlu. Razmišljam kako mi je ovo bila godina za maratone, ali da ću zato u slijedećoj trčati samo polumaratone. Maratoni su mi predugački i nepotrebni.
Putem srećem kolegu biciklista (Christoph H.). On ide na svoj biciklistički trening na cyclocross biciklu. Razgovaramo. Pitam ga za datume kada su natjecanja. Misli mi odlaze prema biciklizmu. Maštam o vožnji po blatnjavoj stazi. Razmišljam što mi još nedostaje na Corri.
Beskonačnih 13 km je prošlo. Tempo je padao, no cjelokupni prosjek je bio 05:44 min/km, što je bolje nego jučer, ali još uvijek slabije nego što bi trebao trčati na utrci.
Na početku posta je slika iz Beča. Ako pogledate detaljnije, vidjet ćete da je njemački nevjerojatno sličan BHS-u (bosansko, hrvatsko, srpskom). Ovdje se može preživjeti bez znanja njemačkog, što posebno koristi turska manjina, a to izaziva ogorčenje domicilnog stanovništva. Zna se dogoditi da turkinje žive već drugu generaciju u Austriji i da ne govore njemački. Bit će promjena zakona po tom pitanju, pa će čak i azilanti morati znati njemački, ako namjeravaju ostati. Ipak se politika uvukla i na ovaj blog, no prije nego se rasplamsa ... ćao.
Post je objavljen 17.10.2010. u 21:29 sati.