Ono što je rečeno mislima bit će ukošeno, tako će biti svaki put od sad pa nadalje, da se ne zbunite.
"Čestitam! Koliko već? Ne vidi se." progovorila sam nakon par sekundi šutnje. Ovo je sretna vijest.
"Oko 3 mjeseca." nasmiješila se Michelle, jedva sam čula njen mentalni glas, a kao da je odbijala govoriti normalno, ovo mi je malo omelo koncentraciju.
"Uf, išlo mi je lakše zatvorenih očiju. Imaš jako tih mentalan glas i nekako zvuči sanjarski." potužila sam se mislila.
"U stvari, moj je jedan od glasnijih, na početku je uvijek teže, zato ti sad govorim isključivo preko misli. Postat će ti lakše kad se malo navikneš, a zvuk mentalnog glasa ti, naravno, varira od osobe do osobe, npr. ako gledamo po kućama, a pripadnost se dosta čuje u mentalnom glasu, kuća Kontrole ima jednu svojstvenu notu, kao da ti zapovijedaju, ali kod svakoga se to manifestira drugačije." objasnila mi je, razumijevanje nije došlo tako brzo, trebalo mi je vremena da shvatim što mi je zapravo rekla, telepatija se ipak ne razvija preko noći, koliko god mi govorili da sam nadarena.
"Aha, dakle možeš prepoznati pripadnost nekoj kući i po zvuku mentalnog glasa." ovog puta sam pažljivo poslušala vlastiti, nije bio sanjarski kao Michellin, više zbunjen i pomalo izgubljen.
"Tako je. Ima tu još puno sitnica, ali sada kada možeš donekle čisto čuti moje misli može se smatrati da si napravila prvi korak. Ovako je kad je nečija misao direktno usmjerena na tebe i za sada ćeš moći čitati samo takve misli. Uz puno vježbe mislim da bi mogla potpuno svladati telepatiju u svega par dana." ponovno mi se nasmiješila i potom zastala kao da nešto osluškuje.
"Imat ćemo društvo, Teres je doveo posao kući." dodala je.
"Onda je bolje da se maknemo?" pogledala sam ju zbunjeno.
"Ne, bit će u susjednoj sobi. Uz malo sreće saznat ćemo neke novosti, a i ovo ti može biti vježba, pokušaj pročitati njihove misli dok su tu." uputila mi je nestašan pogled, već sljedeći trenutak čuo se zvuk otvaranja ulaznih vrata i brojnih koraka, rekla bih da je kroz predvorje prošlo barem desetero ljudi. Michelle je ustala i svoju stolicu odvukla do vrata što su iz blagovaonice vodila desno, u drugu sobu. Sjela je tamo i gestom ruke me pozvala da učinim isto, a tko sam ja da se protivim? Svoju stolicu postavila sam nasuprot njene, sjela i načulila uši. Iz sobe se čulo komešanje, šaputanje i pomicanje namještaja.
"Ovo zvuči kao dobra atmosfera, ima nekih dobrih vijesti rekla bih." izvijestio me Michellin mentalni glas, ja nisam znala o čemu se govori, nisam mogla raspoznati riječi. Jedan sluga se približio vratima, nosio je pladanj s čašama. Michelle ga je pogledala i on se udaljio izlazeći na vrata koja su vodila u predvorje.
"Nazdravljuje se kući Vječnosti, prihvatili su prijedlog da kuću Kontrole zastupa barun, dvoboj će se održati predvečer, svi će ići gledati." prenijela mi je Michelle situaciju sekundu kasnije.
"I mladi princ je tu, nešto je napet." nastavila je. Sjetila sam se jučerašnjeg razgovora, princ se ne može boriti jer ima tek 16 godina i nije spreman. Iako to zna, vjerojatno mu nije lako gledati kako netko drugi izvršava njegovu dužnost.
"Sada raspravljaju što će napraviti glede kuće Lova. Teres kaže da bi se trabali spremati na rat, Lovci ne će dopustiti da kuća Kontrole preuzme vlast nad kraljevstvom..." zastala je.
"Što je?" pitala sam.
"I ona je ovdje, Ottilia, iz kuće Lova. Dobro što si on misli? Ne možemo joj vjerovati. Zaklinje se na vjernost vladajućoj kući kao predstavnica Lovaca u Sjevernom kraljevstvu ako dođe do rata." otpuhnula je Michelle prijezirno. Slika onog društva iz krčme mi je zaplesala pred očima. Ona djevojka crne kose i hladnih sivih očiju, ponovno sam osjetila kako me cijelo tijelo upozorava na opasnost.
"Koliko god slagala lijepe riječi, nikad ne ću moći vjerovati toj curi. Ne razumijem zašto joj Teres vjeruje." potužila se Michelle i udaljila od vrata vračajući stolicu na njeno mjesto.
" Mislim da sam dovoljno čula za danas. Sluge će biti zaokupljene gostima, reći ću im da nam donesu ručak u gornji dnevni boravak." objavila je Michelle. Slijedila sam njen primjer i svoju stolicu također vratila na mjesto.
"Onda idemo gore." rekla sam više za sebe. Michelle me odvela u veliki dnevni boravak koji se nalazio kat iznad naših spavaćih soba. Soba je bila lijepo uređena, svijetla i prozračna, a točno nasuprot vrata bio je veliki kamin u kojem je veselo pucketala vatra grijući prostoriju. Ušla sam kroz jednostavna vrata od svijetlog drveta, nogama sam stupala po tepihu od sivo-bijelog krzna toliko mekog pod nogama da sam na tren pomislila kako šetam po oblaku, ispred kamina bio je velik, ali nizak stol, s oba boka stola protezala su se dva velika trosjeda također bijele boje. U svakom od kutova bio je po jedan naslonjač, ispred svakog je bio i po jedan mali stolić.
"Lijepo, zar ne?" pitala je Michelle.
"O, da." odgovorila sam kratko i sjela na sam kraj trosjeda, blizu kamina.
"Ovo mi je jedna od najdražih." sjela je Michelle kraj mene.
"Vidim zašto, stvarno je prelijepo, ali nekako mi je čudno što je u svakom kutu jedan usamljeni naslonjač, kao da bi tamo trebao netko sjediti da promatra i pazi na one koji sjede ovdje." komentirala sam.
Nismo mnogo razgovarale, naprosto smo malo sjedile, malo ležale tamo, obije zadubljene u vlastite misli.
"Stvarno ti fale, zar ne?" pitala sam Michelle na glas kad sam slučajno čula njenu pomisao o učenicima iz škole.
"Da. Ne znam što će biti s njima ako nas zahvati rat." uzdahnula je ona odgovarajući mi također na glas.
"Ma, sve će ih zaštititi Goren." nasmijala sam se, Michelle mi se pridružila. Nakon nekog vremena dvoje sluga se pobrinulo da obije pojedemo ručak nakon kojeg me je uhvatila želja da prošetam vrtom, Michelle je zadrijemala na trosjedu pa sam se iskrala na prstima iz sobe. Sišla sam stubištem i baš kad sam htjela krenuti prema ulaznim vratima ona su se sama otvorila. Sigurnim korakom u predvorje je ušla prilika muškarca, skamenila sam se, jedno stopalo mi je još uvijek bilo oko 5 cm u zraku iznad sljedeće stepenice. Muškarac je bio visok i vitak, tamne puti, četvrtastog lica. Duge, guste kovrče svega nijansu tamnije od njegove kože bile su sputane u nizak rep što mu je padao niz leđa. No ono što me zaustavilo na mjestu bile su njegove oči, sivo-srebrne što su reflektirale zrake sunca poput najsjajnijeg zrcala. Kako su tako lijepe oči mogle držati emociju tako razornu kao što je bijes koji se sad mogao u njima vidjeti? Upravo to me u isti mah očaralo i prepalo, oči koje su sadržavale toliko bijesa da su se mogle usporediti sa životinjskima, a ipak toliko lijepe. Znala sam da mi je lice poprimilo prestravljen izraz. Muškarac se nije previše obazirao na mene, ali u prolazu sam vidjela kako me na tren pogledao tim očima, kut usana mu se povukao prema gore kao da je htio reći: Takvu sam reakciju i očekivao.
"TERES!! Gdje se skrivaš?!" povikao je, na moje veliko iznenađenje, i stao ulaziti i izlaziti u i iz svake sobe koja mu se našla na putu. Pošto je bilo očito da pridošlici nije važno tko ga može čuti i vidjeti, krenula sam tiho za njim kako bi pratila daljnji razvoj događaja. Teres je izašao iz sobe koja se nalazila na lijevom kraju hodnika.
"Dobro, što ti je da ovako upadaš nepozvan?" obratio se pridošlici ljuto.
"Ti si taj koji se pravi lud, Lovci će napasti večeras, još za vrijeme dvoboja. Gospoda ne bi trebala opušteno promatrati kako se održava dvoboj, trebala bi se skloniti u svoje dvorce i dvorčiće! Mislim da obojca dobro znamo što Lovci mogu, ona jadna obrana na granici ih ne će zaustaviti kada krenu." okrenuo se pridošlica prema njemu i popratio svoje riječi snažnom gestikulacijom ruku.
"Ne će napasti za vrijeme dvoboja, toliko poštovanja ipak imaju." odgovori mu Teres sigurnim tonom na što je ovaj samo otpuhnuo.
"Oni? Poštovanja? Nemaju oni poštovanja ni za koga." nasmijao se.
"Qustine, molim te, suzdrži se." rekao je Teres hladno.
"Ja da se suzdržavam? Suzdrži se ti od prijateljevanja sa mojom polusestrom, ona ti je tatina curica, pružit će mu Sjeverno kraljevstvo na srebrnom pladnju čim joj se pruži prilika." ono je izrekao s toliko prijezira da sam ustuknula nazad prema stubištu iako sam znala da ne govore o meni. Tko li je taj Qustin?
"Položila je zakletvu, njene misli su čiste, nema nikakvu namjeru izdati nas." protisnuo je Teres kroz zube približavajući se Qustinu koje se nije ni pomakao. Ne će se valjda potući? Što se događa?
"Odlazi, napusti moj dvorac, ako želiš razgovarati vrati se nakon što se malo smiriš." rekao mu je zapovjednim tonom i pokazao rukom na ulazna vrata.
"U redu. Odlazim, ali pazi što sam ti rekao! Iskoristit će svaku priliku koja im se ukaže.... Isto ću učiniti i ja." odgovorio mu je i teatralno izišao, ostavljajući ulazna vrata otvorenima, te se uskoro izgubio u daljini jašući ogromnog sivog konja.
"Taj Qustin...Iz kuće Vječnosti je?" pitala sam posve tiho, Teres se trznuo i pogledao me izgledajući iznenađeno.
"Koliko si dugo ovdje? Nisam te primijetio?" obratio mi se ubrzano zatvarajući vrata.
"Otkako je ušao." odgovorila sam. Izgleda da u žaru rasprave Teres nije vidio ništa osim Qustina.
"Da, iz kuće Vječnosti je. Molim te da se povučeš u svoje odaje." obratio mi se vidno potresen ovim događajem.
"U redu." prihvatila sam i počela se ponovno uspinjati stubama. Što li je ovo bilo? Bacila sam pogled preko ramena i vidjela kako se Teres vraća u onu istu sobu iz koje je i izišao.
Post je objavljen 17.10.2010. u 14:56 sati.