Moram priznati da nisam baš predobro spavao u hotelu od 99 dolara. Rano ujutro počeo je netko lupati negdje po stepenicama, a onda su vani brujali nekakvi kamioni. Na doručku samo manja grupica Francuza, koji su očito ovdje u nekakvom paket aranžmanu i drže se svog zajedničkog stola, te mladi par, čini se Engleza. Za doručak stari kruh, šunka za pizzu, nekakva neidentificirana salama i sir, mlijeko u prahu... Nisam izbirljiv, ali čovjek očekuje više za svojih 99 dolara. Nije samo Bejrut precijenjen. Očito je to slučaj u cijelom Libanonu. Cijene su neočekivano visoke, posebice smještaja, a ni hrana i piće nisu puno jeftiniji nego kod nas.
“A revoir monseiur. Bon apetit!”, kaže mi šef sale na odlasku. Ok. Očito je ovo malo francuskog naučio napamet i tko zna da li uopće znao što znači 'bon apetit' s obzirom da me tim riječima pozdravlja nakon doručka pri izlasku iz sale. Ostaje mi samo da mu se nasmješim. Kao i skupina Francuza. Kao i Englezi.
Torbu ostavljam u sobi jer mi barem dopuštaju da ju koristim do podneva, a po potrebi i do dva. Odlazim u stari grad obzidan zidinama. Pješačka je to zona, popločena kockama, tradicionalne kamene kućice danas su kafići, restorani i trgovine, uglavnom suvenirnice. Ali turista nema. Osim onih Engleza i Francuza koje ubrzo ponovno viđam u gradu. Grad je potpuno slickan i kao da očekuje navalu turista koji nikako da dođu. Ono što bi ovom gradu dobro došlo je napraviti jedan boutique hotel u jednoj od ovih tradicionalnih kamenih kućica u starom gradu. I sve je mirno i idilično. Potpuna suprotnost Bejrutu, a nalazi se udaljen svega 40km od njega. Sinoć sam u daljini vidio svjetla Bejruta i ostalih mjesta između Bejruta i Biblosa. Ponovno je neprekinuta linija. Svjetla naselja dokle pogled seže. Libanonska obala zaista je prenaseljena.
Sviđa mi stari grad Biblos. Doduše čovjek bi ovdje umro od dosade da mora provesti više od par sati. Pogotovo mlad čovjek. Ali dobro dođe odmoriti se od Bejruta.
Biblos je poznat kao jedan od velikih feničkih gradova. Prvo ime Geblat ili današnji arapski Jbeil dobio je od stare feničke božice zaštitnice Biblosa, varijante egipatske Hathor ili rimske božice Venere. Biblos su gradu nadjenuli Grci jer 'bublos' znači papirus što svjedoči da je ovaj grad bio važna luka između Egipta i Grčke, a najviše se trgovalo upravo papirusom. Između ostalih tu su bili i Rimljani pa križari, koji su Biblos držali u svojim rukama gotovo 170 godina (od kraja 11. do druge polovice 13. stoljeća), zatim Turci, a u najnovije vrijeme Francuzi budući da su između dva svjetska rata Libanon i Sirija bili francuski protektorat. Stoga ni ne čudi da je francuski prvi strani jezik u ovim zemljama, a svi službeni natpisi su uz arapski i na francuskom jeziku.
Upravo su Francuzi tijekom 19. i 20. stoljeća istraživali ruševine antičkog Biblosa gdje se nalaze ostaci nekoliko hramova, jedan bunar, trećina antičkog kazališta, nekropola, ali najzanimljivija građevina je nešto starijeg datuma. Na mjestu antičkog grada Biblosa križari su u 12. stoljeću sagradili dvorac po kojem je dopušteno pentranje.
Ribarska lučica Biblosa veoma je slikovita. Nema tu nikakvih bogataških glisera i jahti. Samo ribarske brodice, poneki brod za ekskurziju (čini se izvan pogona do sljedeće sezone), ribarske mreže na obali. Sumnjam da su danas ribari izašli na more jer jako puše i valovi su dosta veliki. Razbijaju se o plaže i stijene. Obožavam kad puše. Neke ljude od vjetra boli glava. Mene ne. Vjetar mi pročišćava glavu. Obožavam kada zapuše naša jadranska bura. Ma ni jugo nije loš. Ovaj vjetar danas bliži je jugu nego buri.
Gledajući lučicu u Biblosu razmišljam koliko ova lučica sliči gradićima i lučicama duž talijanske i francuske sredozemne obale. Francuska i Italija su toliko udaljene od Libanona, na drugom kraju Sredozemlja, ali opet ima uvijek nešto što povezuje sve zemlje koje Sredozemno nazivaju svojim morem.
Odlazim u hotel po torbu. Treba nastaviti putovanje. Biblos me taman smirio. Čeka me Tripoli ili arapski Trablus – drugi najveći grad Libanona. Kao i kod nas, i u Libanonu velika je razlika u broju stanovnika između prvog i drugog grada po veličini u zemlji – Bejrut ima 1.3 milijuna, ali Tripoli svega malo manje od 240,000 stanovnika. Ipak, nakon Biblosa od 20 i kusur tisuća stanovnika, sve se doima ponovno velikim.
Biblos nema autobusne stanice, već je potrebno ponovno se uspesti na autoput. Problema danas nema jer je dan, kiše nema, a nije toliko ni vruće. Vjetar još uvijek puše. Odjednom sam se zapitao: “Kako li ću zaustaviti bus na autoputu?”
Ali ni to nije problem. U Libanonu uvijek naiđe netko tko ide u tvom smjeru pa se tako tik uz mene naglo zaustavlja jureći minibus i na moje pitanje: “Tripoli?”, samo mi pokazuju rukom da upadam.
Fascinantno je u Libanonu da većina ljudi govori engleski ili, ako netko ne govori, uvijek će se potruditi da nađe nekoga tko govori. A taj netko je uvijek blizu. Neki imaju i zavidno dobar engleski naglasak. Ipak su Libanonci dosta emigrirali u inozemstvo i libanonske zajednice se danas nalaze po čitavom SAD-u, Kanadi, Australiji, Engleskoj, Švicarskoj... Nema gdje nema Libanonaca. Kao što nema gdje nema Hrvata, složio bi se vjerovatno sa mnom Goran Milić. Hrvata bi vjerovatno pronašao i u Srednjoafričkoj Republici.
Mnogi se Libanonci danas na kraće ili duže vrijeme vraćaju u domovinu. Impresivna je želja Libanonaca da vrate Libanon na noge, a tu je važan turizam kao izvor prihoda pa se svojski trude da se njihov gost osjeća kao kod kuće. Nadam se da će ova slika Libanona ubrzo nadvladati onu prijašnju, stariju, ne tako lijepu...
Prema Lonely Planetu, u kojeg sam iznimno razočaran ovaj put, a imam osjećaj da je iz godine u godinu sve lošiji, najjeftinija opcija u Tripoliju je Hotel Koura, nedaleko glavnog trga u starom gradu. Lonely Planet kaže 15 dolara za jednokrevetnu sobu, u stvarnosti je naravno puno više – 50 dolara. Toliko ne želim više platiti. Spavaonica je prema Lonely Planetu 10 dolara, a zapravo 20 dolara. Ne znam kakvo povećanje cijena nafte ili struje mogu opravdati ovakav nesrazmjer u cijenama. Bome sam se naputovao svijetom, ali na ovakve razlike u cijenama još nisam nigdje naišao. Sve sam više uvjeren da onaj tko je pisao ovaj vodič, u Libanonu nikada nije ni bio. Ili barem u većem dijelu Libanona.
Na kraju uzimam spavaonicu. Samo su četiri kreveta, a vlasnik mi daje do znanja da se vjerovatno sva četiri neće ni popuniti. Ipak je turista u Libanonu malo, a u Tripoliju još manje. I hotel je vjerovatno najčišći među jeftinijim hotelima koje sam vidio unazad par godina.
Poslijepodne odlazim u istraživanje Tripolija. Onako laganini. Bez ikakve žurbe. Odmah na prvi pogled Tripoli je sušta suprotnost od Bejruta. Bejrut i Tripoli su nebo i zemlja. Bejrut je moderan i čist, Tripoli je autentičniji bliskoistočniji, tradicionalniji i prljaviji. Bez obzira na razne miomirise, bez obzira na smeće, bez obzira na ponovno previše automobila, ovo je bolja slika Bliskog istoka. Tripolijski souq je, za razliku od bejrutskog, tradicionalni souq. Trgovina je tu svega i svačega: odjeće, obuće, zlata, lončarije, kože, hrane i pića. Banane, jabuke, naranče, tikvice, patlidžani, paprike, mahune, krumpiri... Govedina, janjetina, piletina...(muhe su im zaštitni znak). Privlačni su mi svježi sirevi, nešto nalik na mozarelu, ali nisam siguran koliko je to higijensko, a probleme s želucem ne bih htio imati, pogotovo pred sutrašnji put u Siriju.
“Svi koji rade u souqu su Sirijci. Prljavi su. Pih, pogledaj samo kako izgleda souq! Libanonci danas žive u novom dijelu grada i uopće ovdje ne dolaze.”, kaže mi kasnije Ali, prijatelj vlasnika hotela, a inače turistički vodič. Ne znam da li je tu zavist što Sirijci uspjevaju držati na nogama tripolijski souq nakon što su Libanonci emigrirali, i očito dobro od toga žive, ili je Ali još samo jedan od mnogih u Libanonu koji pokazuje otvoreni antagonizam prema Sirijcima. Vjerovatno oboje, Nitko nikad u životu nije volio svog susjeda i tako će vjerovatno ostati do sudnjeg dana: pomlatili se dobar broj puta Englezi i Irci pa Englezi i Francuzi, a antagonizam između Francuza i Nijemaca suvišno je i spominjati. Ne ljube se ni Španjolci i Portugalci, Nijemci i Austrijanci, Turci i Grci, Turci i Armenci, Makedonci i Grci, a ljubavlju ni mi Hrvati ne obasipamo Srbe ili Slovence. Tako se i na Bliskom istoku Sirijci i Libanonci baš i ne cijene previše, kao uostalom ni Jordanci i Sirijci. A Izrael je znamo druga priča.
Nakon jednog autentičnog souqa, jedna autentična “rijeka” trećeg svijeta. Nahr Abu Ali protječe kroz Tripoli i sada, izvan kišnog razdoblja, još uvijek je više potok nego rijeka. Ima tu plastičnih vrećica i boca, limenki, svakojakog metalnog alata, a mjesto nasred “rijeke” pronašao je i jedan kauč te dvije fotelje.
“Parlez vous francaise?”, pita me srednjovječna Libanonka u roza majici kratkih rukava i crnim sunčanim naočalama. Bez marame.
“Ne. Only English.”, odgovaram joj.
“Welcome. Odakle si?”
“Kroatija.”
“Welcome.”, vjerovatno ionako nikada prije nije čula za ovu zemlju čudnog naziva.
“Sviđa ti se ovdje?”, pita me.
“Yes. Very nice.”, odgovaram joj iako nisam siguran da li me pita općenito za Libanon, općenito za Tripoli ili samo za ovo mjesto s panoramskim pogledom na “rijeku”/smetlište.
“Really?!”, ostao sam pomalo osupnut dozom čuđenja u njenom glasu: “Prljavo je i smrdljivo. Sorry. But welcome!”
Libanonka u rozoj majici kratkih rukava i crnih sunčanih naočala udaljila se u smjeru souqa. Imam osjećaj kao da joj je iznimno žao što turist mora gledati ovo smetlište. Nagledao sam se i ja goreg smetlišta. Puno goreg. Indiju nitko nikada neće skinuti s trona. A ovo smetlište u Tripoliju daje gradu dozu ljudskosti. Dokaz je da u Tripoliju postoji ciklus života – ovdje se rađa, ovdje se živi i ovdje se umire. Za razliku od Bejruta koji kao da živi pod staklenim zvonom.
Penjem se na mali brežuljak gdje se nalazi još jedan od križarskih dvoraca. Raymond de Saint-Gilles izgradio ga je u 12. stoljeću, kasnije su ga Turci posve potpuno preuredili, a danas je atrakcija za malobrojne turiste (ukupno nas je dvoje u cijelom dvorcu). Odavdje se pruža panoramski pogled na grad – mnogo džamija s minaretima, nekoliko kršćanskih crkava, nema nebodera ni modernijih zdanja. Grad iz ove persepktive djeluje sivo i hladno. Dozu boje daje mu plavo Sredozemno more u daljini. Bit će to moj posljednji pogled na more na ovom putovanju. Sutra me put vodi u unutrašnjost, prema Siriji.
Poput starih križara, danas oko dvorca obitavaju moderni križari u vidu libanonskih vojnika. I ovdje naoružani do zuba, promatraju sve i svakoga. Tu su vojni kamioni i oklopnjaci (marke Renault – do danas nisam znao da Renault proizvodi i oklopna vozila), vreće s pijeskom, bodljikava žica, protutenkovske prepreke...
U životu sam samo jednom bio u hamamu. Bilo je to u Marakešu prije par godina. Ali taj je hamam bio napravljen za turiste i lokalci teško da su mogli platiti njegovu cijenu. Hamam al-Abd jedini je danas funkcionalni hamam u starom gradu. Izgrađen je krajem 17. stoljeća i sama ulazna prostorija je impresivna, napravljeno od kamena i nadsvođena kupolom. Ovaj je hamam, kao uostalom i većina u muslimanskom svijetu, samo za muškarce. Ženama je ulaz strogo zabranjen.
Pristajem platiti 20 dolara za hamam+ribanje+masažu tj. kompletni ritual, iako sam uvjeren da je to cijena za turiste i da lokalci plaćaju manje. I kreće polijevanje vodom. Sad hladnom, sad toplom. I tako tko zna koliko puta tako. Onda me “tjeraju” u saunu na malo preznojavanja. Pa opet polijevanje vodom. Toplom i hladnom.
Uto, usred polijevanja, jedan od zaposlenika zove me u drugu prostoriju. Vjerovatno je vrijeme ili za ono detaljno sapunanje i ribanje ili za masažu.
“Sex?”, ovo pitanje baš nisam očekivao.
“Kako?”, ostao sam zatečen.
“Sex? Gay-sex? You gay? Yes, no?”, opet će isti.
Moram priznati da mi baš i nije jasno. Ne bi li ovo trebala biti muslimanska zemlja, a Tripoli konzervativan grad? Homoseksualnost je u Libanonu zakonom zabranjena i službeno za to postoji zatvorska kazna. Da mi ovo netko ponudi negdje drugdje, negdje na Zapadu, ne bih se iznenadio. Ali u Libanonu?! U hamamu?!
“Yes. Me gay. Like boys.”, odlučujem krenuti ovim neobičnim smjerom i vidjeti gdje bi me to moglo odvesti, njušeći da bi ovo mogla biti dobra priča. Naravno, granice postoje. Samo se nadam da ću uspjeti stati na granici.
“Please.”, uvodi me u sobu za masažu, dva sa tri metra. I stol za masažu.
“Sex with you?”, pitam ga. Odgovor je potvrdan. Sori, ali i da sam gay sigurno ne bih bio toliko očajan. Tip je škembav, zubi pravi karijesland... Dalje neću...
Odbijam ga i pitam da li postoji još netko.
Par trenutaka kasnije dolazi s frendom. Ovaj je pak još jedan trofejni primjerak. Mislio sam ga zajebavati da se sagne i pokuša preko škembe dotaknuti nožne prste. Uspije li, možemo se dogovoriti. Ali suzdržao sam se.
“How much?”, pitam i pokazujem mu prstima.
Onaj prvi odmah vadi očito već pripremljen kalkulator. Pokazuje 100,000 lira (što je otprilike 70 dolara). Bome dečki, niste ni jeftini! Odlučujem ovdje zaustaviti igru. Da ne otiđe sve ovo predaleko jer tko zna što bi mi ovi mogli napraviti...
“50 dolars.”, jedan će od dvojice. Očito se nekome prijebalo.
I opet mi tura kalkulator ne bi li se cijenkao. Sex-haggling ili cijenkanje za seks – i to postoji. Ooo da. Kao što se na tržnici ovdje cijenkaš za kilu paprika ili bakreni lonac, tako se očito možeš cijenkati i za seks.
“Ne hvala. Thanks.”, odbijam sada sve glasnije jer mi je dopizdilo neprestano guranje kalkulatora u ruke. U sobi dva sa tri i krevetom za masažu.
Ljutiti napokon odlaze jer od stranca ništa.
Dolazi neki treći i nabrzaka me izriba nekakvom rukavicom, kojom mi valjda skida čitav jedan sloj kože, i pokazuje ponovno na polijevanje vodom i parnu kupelj.
U hamamu nema ni deset posjetitelja. Pokušavam odgonetnuti da li su samo oni zaposlenici gay ili je čitav ovaj hamam nekakvo skriveno gay mjesto pod krinkom hamama. U Lonely Planetu se hamam spominje, ali naravno samo u općenitim crtama.
Isprva je sve u redu, ali onda po pokretima posjetitelja počinjem sve više kontati da je ovo zaista nekakvo gay okupljalište. Kada za mnom u parnu kupelj ulazi tip od nekih 30 i kusur godina i počinje drkati, to je znak da upravo plešem po granici i da je vrijeme da napustim gaymam.
Ne znam što da mislim nakon ovog iskustva. Pokušavam se sabrati u restoranu kojeg mi je preporučio Ali. Iza totalno neugledne fasade, nalazi se zgodan restoran u stilu vinskih podruma. Stolovi s foteljama. I pristojne cijene. Naručujem pečenu janjetinu i colu. Alkohola nema. Posjetitelja je malo. Tek tu i tamo pokoji par puši nargilu. Te jedna grupica prijatelja u ranim dvadesetima, također s nargilom u ustima. U pozadini lagano svira muzika s nekakvog arapskog muzičkog programa na televiziji.
Ono društvance me poziva za svoj stol. Niti jedan od njih ne priča engleski. Samo arapski i jedna od djevojaka priča francuski. Nekako uspijevam saznati da se ovdje okupljaju prije izlaska. Ipak je subota. Čini se da će zapaliti za Bejrut jer je tamo dobar provod.
Dečki su moderno odjeveni, vrlo zapadnjački, a od dvije cure, jedna je modernija, u majici kratkih rukava i bez marame, dok je druga sva zamotana, ali ponovno u jednoj modernijoj bijelo-rozoj kombinaciji. Ova druga je medicinska sestra. 'Nurse' je očito jedina riječ koju je naučila od engleskog.
“Liban tres belle?”, pita me.
“Oui, Tres belle.”, to je jedino što sam ja naučio od francuskog.
Slijedi puno osmjeha i još više mlataranja rukama.
“Belle garcon.”, upire Libanonka prstom prema meni. Pokazuje nešto na moju trodnevnu bradicu. Pada još osmjeha i mlataranja.
Par minuta kasnije njen prijatelj mi prenosi šapčući na uho:
“Ona. Želi seks s tobom...”