Danas. Danas ne znam koliko riječi mogu reći, jer koliko metafora i anafora ja ispisala, niti jedna neće biti blizu onoga što mi se mota po glavi. Nikakve stilske figure unutar pjesama u prozi, niti balada neće biti večeras. Ništa. Samo koja točka ili dvije, tek toliko. Tebi u čast. Da ostavim nekakav trag za sobom, nešto što će reći da sam te se sjetila na ovaj datum. Na ovaj datum, pet godina kasnije. Da, prošlo je pet godina. A najzanimljivije od svega je da su te godine proletjele brže nego sam očekivala. Dovoljno brzo da sam jedva zamijetila svoje odrastanje.
"Pitam se, je li tome razlog činjenica da tebe nije bilo tu? Jesam li preskočila taj dio?"
Želim odgovore. Neće ih biti, znam da neće. Ipak ih želim. Šteta što ih nikada neću dobiti... Jer imam toliko pitanja. Problem je što nema te enciklopedije koja će mi reći što da učinim. Svima nedostaješ. Znaš, onaj tvoj umoran pogled? I osmijeh, tako iskren... Sjećam se toga. Tebe, kako sjediš na stepenicama. I smiješiš se. I ja ti trčim u susret. I grlim te. I sjećam se kada sam uzela dječju šminku, onu onako ružičastu... Našminkala sam se i tražila od tebe poljubac u obraz. Vratila bih ti natrag i onda ti se smijala zbog ružičastog otiska mojih usana na tvom obrazu. Eto. Ova moja kratka sjećanja, tebi su u čast.