Stajala sam i gledala u tu rijeku, kako nosi sama sebe ispirući se smeđim valovima, i pomalo je zaborav nadjačavao stvarnost, bila sam sve ono što nikada ne bijah, sugovornik kakvog nikada ne poznavah, u isto vrijeme, ali nesvjesno, jedna podvojenost, potpuni kontrasti, utučenost zamijenjena blago prelazeći ka poletnosti, obje tako neophodno istinite, baš kao skupljene usne u procesu razvlačenja, sve do šiokog osmijeha koji lomi u potpunosti unutrašnje nestabilnosti i vanjske podražaje s karakteristikama sujete.
Post je objavljen 11.10.2010. u 20:53 sati.