Ljudi vide isto, a tumače različito. Vlasti i religije žele biti univerzalni tumač (kao u SF filmovima univerzalni prevoditelj...tipa ribice u uhu u romanu Vodič za autostopere kroz galaksiju) kako bi kontrolirale ljude. Na kraju ribica u uhu postaje ideologija, od ribice nastaje Leviatan, divovska neman koja jede ljude koji ne žele da im netko drugi tumači stvarnost.
Dok je prevoditelj još u tzv. fazi ribice, čak je i koristan.
Primjerice, mudriji i iskusniji mogu ukazati drugima što je otrovno što nije, kako se lakše gradi, osnovne razlike između dobra i zla. Ali s vremenom se ta ribica goji, jer se ta učenja ne mijenjaju. Najčešće zbog jednostavnosti učenja gdje se čini jasna crta između dobar i zla, dobrih i loših ljudi, dobrog i lošeg činjenja,. To rezultira društvenim uređenjem na čijem vrhu su upravo tumači i zato ne žele da se dira u njihov rječnik.
Nekada su to bili svećenici, danas su to menađeri raznih korporacija. Ne znanstvenici, jer ti menađeri plaćaju ili prijete znanstvenicima neka naštimavaju teorije koje pašu vrhu, tumačima, prevoditelju, Leviatanu. A ako se neki znanstvenik pobuni i poželi biti objektivan, Leviatan ga poždere (ipak nešto mora jesti).
Mnogi će reći kako je možda spas u umjetnosti budući ona metaforama zamagljuje svoju pravu poruku i nekako iz prikrajka dopire do ljudi koji se onda bude i bune. Ima nešto u tome, ali koliko je korisno toliko0 je i loše. Korisno je jer se uspiju sakriti oko Levijatana, no loše je jer poruka nije jasna pa joj treba više vremena kako bi doprla do ljudi. No opet je loše jer i to je neka sama vrsta ribice prevoditelja stvarnosti, ipak dobra je jer je to još samo mala ribica, a ne i glomazni Levijatan.
A da nastavim tu igru dobro loše, dobro je jer Levijatan umjetnike doživljava kao dvorske lude, pa čak i propušta nešto što je subverzivno jer mu je servirano kao zabava i može ga se nasmijati.
No to ne znači da se Levijatanu treba ulagivati, jer koliko god je to dobra strategija za ubojstvo nemani iz prikrajka, osoba dolazi u situaciju u kojoj mora izdati neka svoja načela kako ne bi razotkrila svoje pravo lice. Na kraj, luksuz koji joj ponudi Levijatan može joj se i dopasti pa žrtvuje svoj karakter na oltaru komfora.
A najveći trik Levijatana nije baš da nas uvjeri da ne postoji, već da nas uvjeri kako je njegovo tumačenje svijeta koje nam nameće, zapravo naše viđenje svijeta, čiju istinitost onda potvrđujemo time što se većina ljudi slaže sa nama. Iako ta većina zapravo vjeruje u laž i u nešto do čega nisu došli svojim umovanjem već pranjem mozga koje provode Levijatanovi činovnici u vladama, crkvama i udrugama, pa jasno i medijima.
Dok onaj pojedinac koji svijet tumači na svoj način, biva proglašavan ludim ili neprijateljom države ili religije. Heretik, psihotik, terorist, smrdljiv gad i ološ propalica.
Metoda micanja takve osobe iz društva koja ne zahtjeva nekog posrednika u tumačenju svijeta je raznolika, od srednjevjekovnog trpanja na brod luđaka kojeg prosljeduju drugom gradu (neka vrsta političkog azilanta) , preko javnog ismijavanja do jasno zatočeništva i ubojstva.
A sve što je želio bilo je da sam može tumačiti stvarnost. Nikome niti nije želio nametnuti svoje mišljenje. Jer iako vidimo isto to tumačimo različito. Pa čak i ako netko kaže da ne vidimo isto i zato tumačimo različito ima pravo, samo neka ne zahtjeva da takvo viđenje svi usvoje.
Netko će pitati "Pa dobro gjde je onda sigurnost?" Nje nikada nema (što potvrđuje teorija kaosa), ipak ono što može osigurati društvo od razaranja je empatija.
Post je objavljen 08.10.2010. u 19:03 sati.