Točka omega teorija evolucije (i fizičke i duhovne) kršćanskog filozofa Teilhard de Chardina prema kojoj se na kraju sva bića i svemir sjedinjuju u singularnosti s bogom odnosno sve to sjedinjeno jest bog..
Kako sam razumio to je nešto što tek treba doći, ali već je određeno da će doći, pa čak iako tek treba doći već jest, budući je izvan našeg poimanja vremena, pa je na koncu samo kraj nas kao ljudi u svemiru, odnosno to je kraj cijele evolucije svemira (jer je naša duša neodvojiva od svemira kaže Chardin), to je jedinstvo s omniprezentnim, omnipotentnim etc....koje zazivaju skoro sve religije svijeta, ali kao što je već navedeno sama bića koja su evoluirala čine tog boga. S obzirom da se odaziva na ime omega to je kraj, ali je ujedno i početak jer je već postojalo na početku našeg evolutivnog puta.
Naime, malo sam istraživao pa prema omega teoriji, nije da mi napredujemo prema omega točki, već nas ona vuče. Dakle to već jest, a koji je onda smisao cijele egzistencije ako je sve već unaprijed zadano i određeno? Opet nije odgovoreno...e da učiti iz iskustva, ehehe, ili samo zabava za omegu ili Mr omegu neka moćnija omega tjera da vuće kantu s vodom iz bunara ili diže sidro ili tako slično. Riddles in the dark, questions that need answering kako kaže Gandalf.
Kada bi navedeno bila neka video igrica bila bi dosadna budući je predvidljiva. I zašto učiti nešto što se već zna (jer se zna što se ima naučiti) i ako taj omega vuče njegove djelove prema sebi kako na koncu ti djelovi ponovno čine njega. Jedino objašnjenje jest da je omega (ili bog) budući je omniprezentan i omnipotentan u isto vrijeme sve i pojedinačno u isto vrijeme na dva više različitih mjesta, i pazi sad U ISTO VRIJEME U RAZLIČITIM VREMENIMA hehehehe te u isto vrijeme ima sva iskustva i tek ih stiće.
Krcato proturječja i paradoksa, ali kako sam u nekim ranijim tekstovima pisao ispada da pravo savršenstvo mora biti proturječno jer jedino tako objedinjuje sve mogućnosti u sebi.
Također, takvo tumačenje je kompatibilno s drugim mitovima o početku i kraju svemira, odnosno hinduističkim o svemiru koje nastaje iz jaja i ponovno se vraća u njega i u tom jaju spava Brahman i budi se u određenim ciklusima i sve ponovno kreće.
Problem je određenosti. Ako je sve određeno koja je svrha toga. Jeli kozmos kao neki automat naštiman da se vječno ponavlja isto, kao perpetum mobile. Tu bi Nietzscheova filozofija zablistala u svom punom sjaju, ali na koncu beskonačno ponavljanje istog iz treće perspektive čini stvar dosadnu iako mi iz prve perspektive nismo svjesni kako ponavljamo nešto što smo već radili.
Možemo reći da je takvo viđenje stvaranja i kraja svemira zapravo jedan beskonačni loop, vječni krug i kada sami ne bi bili dio njega već vanjski promatrač brzo bi nam dosadio.
Tu nam u spas može doći teorija kaosa (micanja krila leptira u Brazilu koji izaziva tornado u Teksasu, dok ponovno kopiranje istog procesa s leptirom u Brazilu i istih okolnosti neće izazvati tornado). Neću sada obrazlagati sve već ću samo uzeti dio koji mi treba za ovaj tekst . Naime, jedan dio navedene teorije prema Edwardu Lorentzu tvrdi da što se više ponavljaju radnje koje su sa sigurnošću određene jednostavnim matematičkim jednadžbama veća je mogućnost da se dogodi nešto suprotno od očekivanog ( a razlog je što posljedice fizičkih zakona nisu strikno determinirane već su najviše moguće, dakle u nekoj situaciji može se dogoditi i suprotno iako je sam proces opet determiniran ali nepredvidljiv jer se ne može sa sigurnošću odrediti početak kauzalnog lanca (situacija s leptirom), opet proturječje,).
Dakle svako novo ponavljanje određenog procesa sve više rezultira različitim posljedicama.
Pa stoga, ako je svo vječno stvaranje i razaranje kozmosa određeno kao neka sigurna matematička formula, svakim novim ponavljanjem veća je mogućnost da se dogodi nešto suprotno od očekivanja. Leži li onda u tome zabava? Leži li u tome onda raznolikost života i baš ta sloboda volje koja nam omogućuje izbor, koja nam omogućuje da se ne ponavljamo vječno, da unesemo zabavu u kreaciju, unesemo novost i time u konačnici onda ostvarimo taj ideal pojedinačnog života, a to je učenje kroz iskustvo?
Moguće, moglo bi, ali postoji li onda opasnost da se nakon nepredviđenih situacija tijekom evolucije na kraju ne dođe do singularnosti do omega točke, već da se cijela kreacija počne vući u beskonačnost. Umjesto da se sužava prema jednom da se rasprši u mnogome? A postoji i mogućnost da ako se nikad ne vrati u omega točku da se onda uništi i sva kreacija je bez spajanja mogu se dijelovi uništiti i onda više nećemo imati nikakvog Brahmana koji će se ponovno probuditi jer će njegovi djelovi metastazirati i on će umrijeti od neke vrste kozmičkog raka.
No vjerojatno omnipotentna bića imaju rješenja za takve nepredvidljive probleme, neke vrste sigurnosnih ventila nazovimo ih anđeli, proroci ili čak slučajnosti odnsono sinkronicitet.
Time se osiguravaju da njihovi djelovi odu u smjeru koji ih više neće obnoviti.
Ali, jasno sve to stoji samo ako postoje takve vrste omnipotentnih entiteta, ako ne, he, onda odgovore moramo tražiti drugdje.
(Radi boljeg razumjevanja pogledajte filmić ispod)
Post je objavljen 04.10.2010. u 12:29 sati.