Što je teže - biti podstanarom ili stanodavcem? Većina će odmah glasati za ovo prvo, poučena iskustvom ili susretom s gazdaricom iz pakla. No, što se dešava ako ste vi stanodavac koji uredno plaća porez državi za svoje podstanare, oni se pokažu kao prava katastrofa, a državu uopće nije briga? Prije tri godine iznajmila sam svoj stan mladom, na prvi pogled simpatičnom paru. Željeli su početi živjeti zajedno, imali su i štene boksera. Prvo što smo učinili bilo je da smo otišli zajedno kod javnog bilježnika.
Uredno sam platila biljege i usluge sklapanja ugovora u kojem je stajalo da oni imaju obavezu plaćanja režija i najamnine u određenom iznosu. Odnijela sam sve na poreznu upravu i od datuma njihova ulaska u stan počela plaćati porez u iznosu od dvjestotinjak kuna. Mislila sam da sam ugovorom na neki način osigurana u slučaju njihova odlaska ili neplaćanja računa. Moj stan bio je gotovo novo preuređen stan, imao je etažno plinsko grijanje, klimu, nov namještaj, kuhinju po mjeri. Uz to, na prvom je katu i ima pogled na park.
U početku je sve bilo u redu. Računi su bili plaćani zajedno sa stanarinom. Trebalo je napraviti remont bojlera, platila sam. Treba plaćati pričuvu, nema problema, ipak je to moj stan. No, nakon nekoliko mjeseci krenuo je show. Kako sam u stanu bila samo jednom otkad sam ga iznajmila, jer sam smatrala daje nepotrebno visiti nekome za vratom, podstanari su odjednom počeli sve neredovitije plaćati. Prvo su kasnili nekoliko dana, pa tjedan, pa onda odjednom uopće nisu imali novca.
Došla sam u stan, nakon što sam se najavila i imala što vidjeti. Pas je izgrizao štokove vrata, kupaonica je bila u strašnom stanju, a uspjeli su razbiti čak i pločice u kuhinji. Stanarina tada nije bila plaćena mjesec dana. Na poreznoj upravi rekli su mi kako to nije njihov problem i da nisu nadležni za to. Pa neka mi netko onda objasni, zašto sam plaćala dvjesto kuna mjesečno državi? Kad sam napokon uspjela dogovoriti da podstanari iziđu iz stana, ne samo da ga je trebalo temeljito očistiti i pokrpati, već je ostala i gomila neplaćenih računa.
Na adresi iz njihovih osobnih iskaznica žive njihovi roditelji, koji mi nisu željeli otkriti gdje su, a oni su naravno odavno promijenili broj mobitela. Moj telefon isključili su jer su napravili dug od 1500 kuna, zbog čega mi je HT uredno sjeo na plaću. Ostalo je zaostataka za vodu u iznosu tisuću kuna, a struje 500 kuna. Država je pokupila novac ne odgovarajući ni za što. Ja ne da nisam bila na dobitku nego sam u žestokom minusu. I kako onda vjerovati sljedećem podstanaru i zašto ga uopće prijaviti?
Nakon toga stanje bio dugo prazan. Kad sam se ponovo odlučila na iznajmljivanje, mislila sam da je idealno iznajmiti stan obitelji s djecom. Prvo su se beskrajno začudili da treba ostaviti polog, a za prijavu nisu htjeli niti čuti. Platili su prvih mjesec dana i onda se više nisu javljali na telefon. Znate li da po hrvatskom zakonu ne možete iz vlastitog stana izbaciti podstanare ako imaju dijete mlade od 12 godina?
Na dan kada sam odlučila da je dosta i da moraju izići van, preznojila sam se sto puta strahujući od toga jesu li možda promijenili bravu i jesu li uopće izišli van. Napustili su stan, ponovo u neredu. I tu dolazimo do jednog od najvećih problema u državi -ne postoji zakon kojim se regulira odnos stanodavca i podstanara. Zar nije logično da se potpiše ugovor na dugo vremensko razdoblje gdje bi po točno određenim klauzulama i podstanar i stanodavac imali obaveze za čije bi neispunjenje morali zakonski odgovarati?
Obaveza stanodavca je da održava stan, da obavlja sve popravke, sitne i krupne. Obaveza podstanara je da plaća stanarinu i režije do određenog datuma u mjesecu i ne uništava inventar. Jedino država može riješiti ovaj lov podstanara i stanodavaca u mutnom. Vjerujte, ima nas jako puno koji bi itekako plaćali porez u zamjenu za sigurnost. Ovako? Moj stan radije stoji prazan.
Izvor/autor: Jutarnji list/PressCut
Post je objavljen 29.09.2010. u 09:58 sati.