Te obljetnice su vražja stvar... Sve se lijepo pripremi, zapakiraju se pokloni, sudionici su nekako uzbuđeni i slavljenička atmosfera je poželjna. Može se i popesti na neku virtualnu pozornicu i primati čestitke za uspjeh izdržljivosti, može se dobiti i neko priznanje u obliku zlatnika ili plakete...
Forma je izvanjski znak, a što je sadržaj? Pa i to se može zadovoljiti nekom rečenicom zahvale ili izjavom kako se osjećate nakon tih zajedno provedenih godina. Samo ima jedna sitnica. Ne priliči jamrati i kvariti slavljeničku atmosferu. Reći nešto tipa: "Razočarana sam s nekim meni bitnim stvarima, ali ipak sam još s tobom, jer mislim da je vrijedno ostati i boriti se.", ne zvuči baš jako slavljenički. To izgovaraju ti nezgodni tipovi poput doktora House-a, koje nitko ne ljubi, ali im ipak odlaze, jer slute da su u svojoj nezgodnoj ogoljenoj iskrenosti predani do kraja svojoj istinskoj opsesiji.
Ja sam u tom smislu nezgodna i priznajem to. Savršeni je vrlo zgodan i ispravan u raznim smislovima i ne priznaje nezgodna priznanja.
Zajedno smo jedan vrlo zgodan par koji ima jednu vrlo (ne)zgodnu djevojčicu.
Prije deset godina smo se zakleli pred Bogom da ćemo se voljeti, podupirati, biti zajedno u dobru i zlu... I održali smo riječ.
Biti zajedno i podupirati se, jako se razlikuje u našim rječnicima, ali ih svako malo konzultiramo i prevodimo.
Naporno je to. Sva sreća da se znamo i smijati našim razlikama.
Jesu li u braku gdje su osobe slične, vrijednosti uopće na kušnji?
Naše su prošle najjače potrese i poplave i svaki puta smo graditeljskom upornošću jednog ovna i plivačkim sposobnostima jedne ribe isplivali i izgradili stari-obnovljeni dom.
Jučer mi je jedna dobrodržeća devedesetogodišnjakinja o svom braku rekla: "Bilo je jako lijepo, svadili smo se i voljeli divlje. Oboje smo bili egoisti koji su znali s time izaći na kraj."
Ni riječi o ljubavi, koja ne pita za nagradu, koja se potpuno predaje za drugoga, koja se ne hvali...
Iskrena, egoistična, dijelom proračunata (ja-tebi, ti-meni, tko je dao više ili manje)... takva je ova naša zemaljska bračna ljubav.
Sva sreća da smo se zakleli pred Bogom, pa se nadam da koji puta dok se molim za nju, svrne pogled na nas i obdari nas tračkom one prave istinske i nesebične ljubavi koja je onda u stanju i trpiti, a da vam osvještene i emancipirane žene ne spočitnu, kako se podlažete muškarcu, jer je ta žrtva bez rodnog ili nacionalnog obilježja.
Osvještena, ojačana i dijelom egoistična, dijelom prepuštena pravoj istinskoj ljubavi, slavim danas našu desetogodšnju braćnu (ne)sreću i kažem jedno prigodno: "Hvala, bilo mi je zadovoljstvo dijeliti zajedničke godine".
A što je za tebe bračna sreća, jedan, dva, tri, to mi sada reci ti...
Post je objavljen 22.09.2010. u 08:45 sati.